Uvijek sam bio sportskog duha, ali svoje ambiciju ostvario sam tek 2005. godine kada u okviru udruge čiji sam član, Društva distrofičara Zagreb, pokrećemo boćarski klub. Tada i mi distrofičari pronalazimo sport, adekvatan težini samoga oboljenja

Vijest da smo kao osobe s invaliditetom konačno dobili svoj portal, posebno s obzirom da nas drugi mediji često ignoriraju, potakla me da podijelim svoju životnu priču s vašim čitaocima.
Rođen sam davne 1967. godine u malom mjestu Porz-Wahn pored Kolna. Imao sam bezbrižno i sretno djetinjstvo koje se promijenilo saznanjem da bolujem od mišićne distrofije. Otežan hod, brzo zamaranje prilikom dužih šetnji i teškoće pri ustajanju potakle su roditelje na odlazak liječniku, gdje mi je nakon biopsije utvrđen facio – skapularni oblik mišićne distrofije. Krenuo sam u redovnu osnovnu školu i završio četiri razreda, uz pohađanje tadašnje jugoslavenske dopunske nastave.

Neuspjela operacija

Roditelji su odlučili zbog napredovanja moje bolesti i saznanja o mogućnostima liječenja i rehabilitacije u Krapinskim toplicama da se vratimo u Hrvatsku. U Krapinskim toplicama završio sam osnovnu školu, nakon čega zbog otežanog hoda po preporuci liječnika 1981. godine odlazim na operaciju Ahilove tetive. Neuspjela operacija i postoperativni tijek koji je promijenio moje stanje. Došlo je do drastičnog pogoršanja tj. progresije bolesti i više nisam mogao hodati. To je djelovalo razarajuće na moju psihu. Dugo nisam mogao prihvatiti da više neću moći hodati i cijeli život biti „vezan“ za invalidska kolica. Nakon profesionalne rehabilitacije , sve se mijenja odlaskom u Centar za odgoj i obrazovanje „Dubrava“, gdje razbijam kompleks manje vrijednosti. Tada shvaćam da život osobe s invaliditetom nije najgore što mi se moglo dogoditi i prihvaćam distrofiju kao dio sebe. Razdoblje srednjoškolskog obrazovanja odredilo me kao osobu. Rekao bih da smo postali dijelom populacije koja se socijalizirala u javnosti u pokušaju prihvaćanja različitosti. Prvi izlasci, tulumi, zaljubljivanja, odlasci na koncerte, nogometne utakmice. Bili smo generacija novog vala. Četiri godine provedene u Dubravi spojile su nas i postali smo kao obitelj od koje se bilo teško rastati. Stekao sam zvanje urara, ali nikada nisam dobio priliku raditi u svojoj struci.

Izolirani u svijetu

Kada je Željko krenuo u srednju školu, Centar za odgoj i obrazovanje „Dubrava“ bila je jedina ustanova za školovali mladi s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima u primjerenim uvjetima. Vjerujem da su se tamo stvarala prijateljstva, razmjenjivala iskustva i stjecala saznanja o osobnom invaliditetu te su na određen način bili obiteljski vezani. Ipak, zašto su ovi mladi ljudi bili izdvojeni? Arhitektonske barijere su često bile samo izgovor, segregacija je učinila da oni žive izolirano u svojem svijetu. Time su izgubili mogućnost socijalizacije u svijet tzv. „zdravih“ što je kod pojedinaca ostavilo trag, posebno povratkom u vlastitu sredinu. Ostavljaju prijatelje koje su stekli na školovanju i dolaze u sredinu gdje nisu imali prilike ostvariti socijalne kontakte. Danas se maksimalno radi na integraciji osoba s invaliditetom u sustav redovnog školovanja. Tako istovremeno budimo empatiju u društvu, ali i same osobe s invaliditetom razvijaju samopouzdanje, prihvaćaju da bez obzira na invalidnost koja ih etiketira mogu ostvariti svoje potrebe u obrazovanju, društvenom životu, ravnopravno sudjelovati u svim segmentima društva.

Boćanje kao sudbina

Uvijek sam bio sportskog duha, ali svoje ambiciju ostvario sam tek 2005. godine kada u okviru udruge čiji sam član „Društva distrofičara Zagreb“ pokrećemo boćarski klub. Tada i mi distrofičari pronalazimo sport, adekvatan težini samoga oboljenja. Osim sportskih uspjeha, meni kao dijelu ekipe konačno se ostvario san da postanem sportaš. Kroz ovih osam godina kao igrač, a danas predsjednik kluba, stekao sam brojna iskustva, proputovao kroz Hrvatsku, približio boćanje osoba s invaliditetom široj javnosti, dobio na kvaliteti i sadržaju slobodnog vremena. Značajno je da sam dobio priliku nastupiti za reprezentaciju Hrvatske što predstavlja vrhunac moje karijere kada branim boje naše zemlje na Europskom prvenstvu u boćanju u Portugalu. Ispunjava me zadovoljstvom kada znam da je naš klub godinama u vrhu po broju osvojenih medalja na domaćim prvenstvima i zahvaljujem svim igračima na doprinosu u realizaciji ciljeva kluba.

- Boćanje je uz šah jedini šport u kojemu se mogu natjecati osobe s lokomotornim oštećenjima. Uvršten je kao paraolimpijski šport 1984.godine. Za razliku od ostalih paraolimpijskih športova boćanje je predviđeno isključivo za osobe s težim tjelesnim invaliditetom. Izvorno je bio namijenjen za osobe s cerebralnom paralizom, ali sada uključuje i druga oštećenja sa slabijim motoričkim sposobnostima. Boćanje za osobe s invaliditetom se zazlikuje od uobičajenog boćanja, ali u suštini su skoro pa jednaki. Imaju isto pravilo, a to je biti bliži ciljnoj boći koja je bijele boje i naziva se bulin.
U svim segmentima mojeg života veliku ulogu odigrao je projekt neovisno življenje, odnosno uloga osobnog asistenta, podigla se kvaliteta mojeg života, svakodnevnica mi je lakša u svakom pogledu. Mislim da si svaki pojedinac, posebno mladi trebaju postaviti životne ciljeve koje će slijediti. Životno – sportski pozdrav od Željka Jarića-Pavičića!

Zabilježila: Božica Ravlić

Objavljeno: 27.04.2013