Zagrepčanka Maja Popović nam uz pomoć svoje životne priče svjedoči kako su joj dramska umjetnost i sport pomogli da živi zadovoljstvom i sadržajima ispunjen život. "Invaliditet je samo drugačiji par cipela", poručuje Maja svima koji na osobe s invaliditetom gledaju sa zazorom i strahom

 

 

Maja Popović rođena je bez donjeg dijela nogu, što je povod čestim začuđenim pogledima pri svakom izlasku. Hoće li se ljudi ikada osvijestit da shvate kako vidljivi invaliditet nije opravdanje za sažaljenje, zurenje i komentare koji su suvišni. Jednostavna, vesela djevojka koja je trenutno u situaciji kao veliki broj mladih koji završivši fakultet šalju bezbrojne zamolbe, s time da ona još dodatno mora objašnjavati kako je sposobna raditi svoj posao bez obzira na kolica.

Rođena sam i živim u Zagrebu. Do šeste godine sam nosila proteze. Izradili su mi ih u Njemačkoj, gdje su mi uzeli potrebne mjera i bile su veoma kvalitetne. Naravno kako sam rasla potrebne preinake radili su u Hrvatskoj, no loša izvedba potrebnih korekcija brzo je uzrokovao nezgodu. Pad kojem je predhodilo doslovno ispadanje vijaka iz proteza  i trenutak kad sam se našla na zemlji bio je i kraj moga hodanja. Potpuno sam odustala od proteza i prihvatila kolica koja volim. Možda vam to čudno zvuči, no kolica su jako dobar filter za ljude. Kroz njih dobijete u svom okruženju osobe koji vide vas kao čovjeka. Prvo nepotrebno izdvajanje na osnovi invaliditeta doživjela sam s polaskom u osnovnu školu. Zahvaljujući arhitektonskim barijerama, koje nitko nije pomišljao ukloniti ili prilagoditi za osobe s invaliditetom morala sam osnovnu školu polaziti u Centru za odgoj i obrazovanje Goljak. Smetalo me nametnuto okruženje, željela sam ići u redovnu školu i bilo mi je neobično što sam okružena samo djecom s teškoćama u razvoju. S vremenom sam stekla brojne prijatelje i lijepe uspomene na taj period.

 

Vlastitu volju mogla sam pokazati završivši osnovnu školu. Iako su me automatizmom željeli poslati u Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, upisala sam IV gimnaziju u Utrinama smatrajući to boljim izborom. Naravno da su u mom rastu i prihvaćanju sebe bez predrasuda veliku ulogu odigrali roditelji koji su me uvijek podržavali i usmjeravali. Često u silnoj želji da se zaštiti dijete s teškoćama obitelj ima prezaštitnički odnos i stoga veliki broj osoba s invaliditetom živi izolirano unutar uskog kruga poznate okoline prihvativši to kao prirodno stanje. Prelazak s Goljaka u redovan sustav školovanja je bio fantastičan. Jedina neugodnost bili su česti posjeti novinara, naime dvije djevojke s invaliditetom bile su prva generacija upisane dvije godine ranije u I. i IV. gimnaziju, što je i meni ukazalo da je moguće i potaklo me na upis u IV gimnaziju. Iritantna su bila pitanja ostalim učenicima npr. Da li se ti bojiš Maje? Uistinu u potrazi za senzacijom i novinari postavljaju glupa pitanja. Nakon gimnazije upisala sam Filozofski fakultet i stekla diplomu bibliotekar – nastavnik infomatike, a sada tražim posao u struci što nije jednostavno.

 

Lijepo i korisno iskustvo bila je gluma u predstavi "Disable(d) Prejudice" u prosincu 2013. godine. Okupilo se nas jedanaestero mladih Hrvata koji žive s invaliditetom u suradnji s umjetnicima Arena Stage iz Washingtona pod pokroviteljstvom američke ambasade u Zagrebu. Predstava je o našim životima, ispričana vlastitim riječima kroz koje iznosimo izazove s kojima se susrećemo kao osobe s invaliditetom, načine na koje nadilazimo svakodnevne prepreke, osobna postignuća i razočaranja. Želja i plan nas izvođača i organizatora je nastavak izvođenja predstave u osnovnim školama kako bi mladima ukazali na nepotrebnu diskrimninaciju po osnovi invaliditeta.

 

Na Festivalu jednakih mogućnosti 2012. upoznala sam Bojana Kovača, predsjednika Teniskog kluba osoba s invaliditetom Sirius i prvi put vidjela tenis u kolicima. Počela sam rekreativno trenirati i 2013. godine kada se vidjelo da imam potencijala krenula s aktivnim igranjem kod Ivana Karačića u Teniskom klubu Tigar. Trenutno sam jedina tenisačica u kolicima u RH, no ne želim ostati na rekreativnoj razini. Ovogodišnji međunarodni teniski turnir za osobe s invaliditetom održan u Zagrebu na kojem sam sudjelovala vjerujem da je tek prvi u nizu na kojima ću još igrati.

 

Tek nedavno odlučivši položiti vozački ispit došla sam do interesantne činjenice. Na razgovoru za dobivanja zdravstvenog uvjerenja potrebnog pri upisu u auto školu doktorica je konstatirala da mi je mama sigurno bila dijabetičarka. Iznenađena, potvrdila sam. Upitala me da li je uzimala lijek za koji je naknadno dokazano da utječe na razvoj fetusa. Provjerivši saznala sam u vrijeme trudnoće roditelji su bili na moru i doktorica je mami tada prepisala taj lijek. Nakon dugo vremena saznala sam mogući uzrok mog rođenja s nerazvijenim donjim ekstremitetima.

 

Odavno sam usvojila obrambeni sistem da ljude ne gledam u oči, mala djeca su u redu, ali odrasli su katastrofa po pitanju prvog kontakta. To ponekad uzrokuje neugodnost, naime prijatelji se uvrijede i kažu prošla sam pored njih bez pozdrava, no smeta me da ne mogu proći ulicom bez pratnje radoznalih pogleda. Zadovoljna sam svojim životom, imam puno prijatelja i različitih sadržaja, od kazališta, kreativnih radionica, druženja u kvartu, normalan život primjeren mojim godinama.

Postoji određena stigma u našem društvu. Kad bi ljudi shvatili da invaliditet nije nešto što te određuje već samo drugačiji par cipela te kad bi roditelji dozvolili djeci da odrastavši žive svoj život, iskustvo življenja s invaliditetom bi bilo manje traumatično i lakše.

 

 

Božica Ravlić

Objavljeno: 21.07.2014