Novinar In-Portala,  Marko Damjanović razgovarao je s članovima i članicama srpske stolnoteniske reprezentacije koji su bili gosti na 20. Državnom prvenstvu hrvatske u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom održane u Malinskoj na Krku

Prva sugovornica bila je srpska reprezentativka i članica stolnoteniskog kluba „SPIN“ iz Novog Sada, Borislava Perić-Ranković. Stolnotenisačica je rođena 1972. godine u Bećeju, gdje je i živjela do 2006. godine. Nakon ozljeda na poslu 1994. godine,  postala je osoba s invaliditetom. Sedam godina poslije, počinje se baviti sportom trenirajući košarku u kolicima. Krajem 2002. godine na nagovor prijatelja i sadašnjeg izbornika i trenera, Zlatka Keslera, uzela je reket u ruke kako bi se okušala u stolnom tenisu. Već slijedeće godine počela se natjecati.

Prvu medalju na međunardonoj sceni osvaja 2004. godine i to na Svjetskom prvenstvu. Od tada traje njezin niz u osvajanju medalja na međunarodnim natjecanjima.

Ova vrhunska srpska paraolimpijka može se pohvaliti s 9 osvojenih medalja na Europskim i Svjetskim prvenstvima te srebrnom medaljom osvojenom u Pekingu 2008. i 2012. u Londonu. Također je osvojila zlato, srebro i broncu na Europskim prvenstvima. U ekipi sa svojim suigračicama Nadom Matić i Zoricom Popadić, osvojila je  srebro na Svjetskom prvenstvu.

 

Kakva je situacija u Srbiji u odnosu na paraolimpijski sport odnosno  za stolnotenisače s invaliditetom

Izjednačili su nas s ostalim sportašima u Srbiji  koji su zdravi. Imamo iste uvjete što se tiče nagrada i svega ostalog.

 

Koliko je aktivnih stolno-teniskih klubova za osobe s invaliditetom u Srbiji? Je li kod Vas ovaj sport rasprostranjeniji nego u Hrvatskoj?

Kod nas u Srbiji ima 7 ili 8 registriranih stolnoteniskih klubova za osobe s invaliditetom. Točan broji grača ne znam,ali prije dolaska ovdje na Krk igrali smo državno ekipno prvenstvo s vrlo lijepim brojem sudionika iz svih klubova osim iz jednog.

 

Koliko je javnost u Srbiji upućena u uspjehe koje ostvarujete na međunarodnoj sceni?

Kod nas u Novom Sadu situacija je sasvim drugačija. S ljudima iz medija, redovito se neformalno družimo jer su nam prijatelji. Stoga redovito o nama informiraju javnost. Mi smo u Novom Sadu i Vojvodini maksimalno  medijski pokriveni.

 

Tko Vam osim Paraolimpijskog odbora Srbije i nadležnog ministarstva za sport pomaže pokriti popratne nastale troškove na natjecanjima?

Paraolimpijski savez dobiva sredstva od ministarstva za sport koja su nam neophodna, a ona se transferiraju po kategorijama sporta s obzirom na potrebe i zasluge temeljene na postignutim uspjesima. Mi u Vojvodini, odnosno Savez paraolimpijskih sportova nas nešto dodatno pokriva, a klub SPIN u Novom Sadu financiran je izravno iz budžeta grada.

 

Kako Vam je bilo ovdje na Krku u protekla dva dana na 20. Državnom prvenstvu u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom?

Bilo mi je jako lijepo. Prvi put sam ovdje kao i većina članova reprezentacije. Neki su već i prije imali priliku posjetiti ovo  područje. Sve u svemu, jako lijepo.

Razgovarali smo i s paraolimpijskim pobjednikom, izbornikom stolnoteniske reprezentacije i potpredsjednikom srpskog paraolimpijskog saveza, Zlatkom Keslerom

Ovaj proslavljeni srpski paraolimpijac, koji je nastupio na 6 paraolimpijskih igara može se pohvaliti s jednim zlatom, dva srebra i dvije bronce. Osvojio je preko 25 medalja na Svjetskim i Europskim prvenstvima te ljetnim paraolimpijskim igrama. Preko 12 godina je bio među prva četiri na Svjetskoj rang listi, a od toga je čak pet godina proveo na 1. mjestu iste liste.
Nakon prometne nesreće, 1983. godine, kada je sletio u jarak s automobilom, izbjegavajući psa koji mu je izletio pred auto, postao je osoba s invaliditetom. U navedenoj nesreći došlo je do ozljede 7 torakalnog kralješka, što ga je doživotno prikovalo za kolica. Prije same nezgode već se 10 godina bavio stolnim tenisom, stoga je donekle bilo razumljivo da se samo nastavi baviti tim sportom, no puno toga je postalo drukčije.

Gdje ste osvojili zlatnu paraolimpijsku medalju?

Bio sam zlatni 1996. u Atlanti na ljetnim paraolimpijskim igrama.To mi je najdraža medalja u karijeri.

Kakvo je stanje u Srbiji sa stolnim tenisom za osobe s invaliditetom? Koliko je to medijski popraćen sport?

Od 2006. tadašnja Vlada Srbije je donijela jednu odluku kojom se osvojene medalje na svjetskoj, europskoj razini i paraolimpijskim igrama, izjednačavaju s ostalim sportašima koji nemaju invaliditet. Osvajači medalja ostvaruju doživotnu sportsku mirovinu i za svaku osvojenu medalju dobiva se jednokratna financijska nagrada.

Radite li s mladima u Srbiji kako bi jednoga dana mogli postati vrhunski sportaši poput Vas?

Imamo sada jednu generaciju koja je u svjetskom vrhu, no ta generacija je u zrelim godinama, pa ćemo se tim više orijentirati na rad s pomlatkom. Govorimo o klincima dobi od 10-15 godina koji su osobe s invaliditetom. Njihovi rezultati bi trebali biti vidljivi nakon 10-godišnjeg rada. Taman kada ova generacija bude u sutonu karijere trebali bismo imati spreman pomladak koji bi trebao nastaviti kvalitetno ovaj dosadašnji posao i nizanje uspjeha. Plan je da budu u vrhu europskog stolnog tenisa, a budu li dovoljno kvalitetno radili možda i svjetskog i paraolimpijskog. Očekuju se medalje od njih kao i da ponove uspjehe sadašnje generacije, poput Borislave Perić Ranković koja je među ženama 1. u četvorci na svjetskoj rang listi, zatim Nada Matić koja je 6., Zorica Popadić 10. Imamo tri u top 10 na svijetu. Nadalje je tu Mitar Palikuća koji je u petoj kategoriji za muške 4. na svjetskoj top listi. Mislim da smo se u narednih 10 godina osigurali, ali poslije tog perioda mislim da ćemo moći uspješno nastaviti s ovim sadašnji klincima.

Koliko ste upoznati s radom Stolno teniskog saveza za osobe s invaliditetom ovdje u Hrvatskoj? Kakva je suradnja dvaju saveza, Hrvatske i Srbije, možemo li zaključiti da su odnosi dobri s obzirom na to da ste došli ovdje igrati prijateljske utakmice?

Imamo jako dobru suradnju. Vaš trenutni predsjednik, Dragan Rakić i Vaš izbornik Emil Gubica bili su moji i Žigini suigrači u bivšoj državi. Tako smo nastavili suradnju i nakon ratnih zbivanja i raspada stare Jugoslavije. Sada surađujemo i radimo na državnom nivou te se zajedno pripremamo 1-2 puta godišnje, za međunarodna natjecanja. Nekada vaši dođu k nama u Novi sad, a mi smo evo ovom prilikom došli k vama na Krk. Vaša Anđela Mužinić i Helena Dretar su dobar primjer rezultata te suradnje. One su u Europskom vrhu, a ja se nadam da mogu i do svjetske medalje ove godine. Zoran i Tomo imaju šansu u kategoriji 4 i 5 što se tiče muških da se domognu medalje uz malo sreće u ždrijebu. Mislim da bi mogli ući među 8 najboljih bez problema, a ako budu imali dobar ždrijeb mogli bi doći i do polufinala. Besprijekorno je pričati o Sandri Paović koja je bila kao zdrava među top 20 igračica svijeta. Sigurno je jedan od favorita za osvajanje medalje ove jeseni u Pekingu,a i na predstojećim ljetnim paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Nju jedino, ne daj Bože, bolest ili nešto slično može spriječiti u osvajanju tih medalja. I vi ste također u svjetskom vrhu stolnog tenisa za osobe s invaliditetom. Držim da ove pripreme jednako koriste vama i nama. Upravo smo ovdje dogovorili i daljnju suradnju kako bi poboljšali kvalitetu sportaša s obzirom na to kako se ne susrećemo u kategorijama u kojima se natječemo za medalje. Vaši su djevojke u kategoriji 3, a naše u 4. Mislim da će ova suradnja potrajati malo duže, na obostrano zadovoljstvo i korist.

Recite nam kakva je situacija kod Vas u Paraolimpijskom savezu Srbije s obzirom na to da ste dobro upoznati sa situacijom kao potpredsjednik saveza?

Stanje je solidno, moglo bi naravno i bolje. Kriza je kod nas kao i kod Vas te u Europi i svijetu po pitanju financija, ali sve u svemu nije tako loše da se izgurati taj neki minimalni program. Nadamo se kao i Vi da ćemo kroz koju godinu izlaskom iz krize moći osigurati veći budžet. Naša sreća u odnosu na Vas je da su u Srbiji po pitanju sporta osoba s invaliditetom, tri sporta su za recimo pet razina iznad ostali. To su prije svega atletika, stolni tenis i streljaštvo. Ostali sportovi za osobe s invaliditetom, poput streličarstva, plivanja, košarke u kolicima, sjedeće odbojke, daleko zaostaju. Nemaju šanse za osvajanje medalja na europskom nivou. Dobivaju znatno manja sredstva. Budžet je više namijenjen za ova tri udarna sporta koji donose medalje i imaju šansu naći se na paraolimpijskim igrama. U tom smislu sasvim solidno prolazimo, ali nadam se da će izlaskom iz krize Srbija i Hrvatska ulagati još više sredstava u razvoj sporta osoba s invaliditetom. Nadamo se da će se uz ova tri sporta razviti još neki sportovi koji će biti na Europskoj razini.

Tko pomaže rad Paraolimpijskog saveza Srbije, imate li sponzore? Imate li podatak koji se postotak osoba s invaliditetom u Srbiji, bavi sportom na rekreativnoj odnosno profesionalnoj razini?

Što se tiče vrhunskog sporta osoba s invaliditetom isključivo se financiramo od Ministarstva sporta, dok rekreativni pogon financira Ministarstvo rada i socijalnih pitanja koje im omogućuje najosnovnija sredstva. Nešto sitno imamo sponzora i donatora, no s obzirom na krizu, to je jako skromno. Nije to samo problem sportova osoba s invaliditetom već i velikih nogometnih, košarkaških i drugih klubova kao i olimpijski te ostali sportski savezi u Srbiji. I mi stoga dijelimo situaciju s drugima, nemamo se pravo žaliti, radimo s onim što imamo i trudimo se ostvariti najbolje moguće rezultate u ovom teškom vremenu u kojem živimo.
Što se tiče broja osoba s invaliditetom u Srbiji koji se bave sportom, nemamo nažalost preciznu statistiku, međutim Ministarstvo sporta izdalo je odredbu kojom se treba utvrditi to stanje. Treba utvrditi koliko je uopće osoba s invaliditetom u državi, a zatim vidjeti koliko ih je aktivno u sportu. Također moramo vidjeti koliko je ljudi koji se bave vrhunskim sportom. Pod vrhunskim mislimo na pojedince koji treniraju minimalno pet puta tjedno uz stručno vodstvo. Nadam se da ćemo do kraja godine imati te precizne podatke. Tada ćemo moći napraviti strategiju za sljedećih deset godina.

 

Jeste li stigli prošetati po Krku i kako Vam se svidjelo ovdje u Hrvatskoj?

Prvi puta sam na otoku, već sam bio u Poreču, Vrsar i Rovinju, no ovdje ne. Izuzetno je lijepo. Jako nam se svidjelo. Hotel je dobar jer je prilagođen osobama s invaliditetom. Razgovarali smo s vašim predstavnicima da ovdje organiziramo jedne zajedničke pripreme, ako to dozvole uvjeti. Došli bismo rado u većem broju nego li do sad. Sada smo doveli samo sportaše koji putuju u Peking na Svjetsko prvenstvo, a tada bi doveli i širi sportski kadar našeg saveza. Posebno želim pohvaliti gospodina Petra na velikoj ljubaznosti. On je bio zadužen za dvoranu ovdje u osnovnoj školi u Krku, dočekao nas je iznimno ljubazno i takav je ostao cijelo vrijeme. Sve što nam je bilo potrebno on je omogućio. Nadam se da ćemo mu se imati priliku odužiti vašoj reprezentaciji na ugodnom gostoprimstvu.

 

Tekst i foto: Marko Damjanović

Objavljeno: 20.07.2014