Život koji mi je opisao J.D. (47) toliko je neprimjeren i stravičan da više djeluje kao scenarij za tešku dramu. Jedan dan pri radu u vrtu pao je iz kolica, uzrok je bila probušena guma na kotaču. Nije imao snage za povratak u kolica, trebalo mu je cijelo poslijepodne da se vrati u kuću

Koliki je točan broj nevidljivih osoba s invaliditetom koje trebaju osobnog asistenta? Tko će pomoći onima koji žive u ruralnim sredinama, zaboravljeni, nemoćni u neljudskim uvjetima?
Život koji nam je opisao J.D. (47) toliko je neprimjeren i stravičan da više djeluje kao scenarij za tešku dramu, ali to je istina koju ovaj muškarac živi. On se srami vlastitog stanja, siromaštva, ​nemoći u kojoj se našao uslijed događaja koji su ga doveli da je ovisan o tuđoj pomoći, koju nema. 

I sitna zadovoljstva neostvarivi su san

Sram bi trebali osjećati mi, društvo, institucije koje su ga zaboravile i dozvoljavaju da bude još jedan slučaj koji ne rješavaju. Imao je posao, obitelj, miran život u selu do kojeg ne dolazi javni prijevoz, neophodan je automobil. Nakon nesreće čija posljedica su invalidska kolica ostaje sam. Povratkom u kuću, odsječen od svijeta, pokušava i živi u vlastitom domu. Dom je mjesto koje budi osjećaje ugode, topline, sigurnosti. Kuća u kojoj on živi nesigurna je, hladna, neprilagođena i iskreno nevjerojatno je od kuda još crpi snagu i podnosi teškoće koje se ponavljaju. Mirovina koja je minimalna i doplatak za pomoć i njegu druge osobe njegova su primanja koja pokrivaju samo najosnovnije. On nema čak ni telefonski priključak. Poslao nam je pismo koje je danima čekalo napisano dok ga nije posjetio mladić koji samovoljno dolazi da mu donese namirnice. U  invalidskim kolicima pokušava obrađivati mali vrt, to mu pruža zadovoljstvo, ispunjava vrijeme. Jedan dan pri

Član je udruge koja mu ne može osigurati osobnog asistenta, a on nema mogućnosti da sam plati pomoć druge osobe

radu u vrtu pao je iz kolica, možda je uzrok bila probušena guma na kolicima. Nije imao snage za povratak u kolica, trebalo mu je cijelo poslijepodne da se vrati u kuću. Motorika jedne ruke mu je slabija i nije se mogao podići u krevet. Dva dana živio je na tlu i samo on zna kako se osjećao.  Bijes, nemoć, očaj do dolaska udaljenog susjeda koji povremeno navrati. Piše mi kako su mu malobrojni prijatelji koji su još dio njegova života kupili mobitel, svjesni da je uvijek sam, ali taj dan pri padu nije mu pomogao, zaboravio ga je u kući, iako ništa mu ne bi značio jer bio je prazan. Čekao je dolazak mirovine da kupi novi bon. Povremeno ga prijatelj odveze do mjesta i tada je se opet osjeća kao čovjek, nedostaje mu komunikacija, ljudi. Povratak u njegovu samoću nakon takvih izlazaka još je gori. Član je udruge koja mu ne može osigurati osobnog asistenta, a on nema mogućnosti da sam plati pomoć druge osobe. Navodi da će živjeti ovako do kada mu preostale mogućnosti dozvole, ne želi u starački dom i nadam se da ga razumijete. Želi vlastiti dom, iako to znači svakodnevne opasnosti i borbu.

Zar smo mi skupi teret društva?

Nedavno su potpisani ugovori potpredsjednice Vlade i ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić s udrugama osoba s invaliditetom i socijalno-humanitarnim udrugama kojima se nastavlja financiranje trogodišnjeg programa pod nazivom "Razvoj i širenje socijalnih usluga koje pružaju organizacije civilnog društva“. Svaki dan u udruge se javljaju osobe kojima je neophodna pomoć osobnog asistenta koji im se ne može osigurati, naime broj korisnika se ne mijenja, nema mogućnosti uključivanja novih korisnika. Prilikom potpisivanja ugovora ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić podsjetila je da je Ministarstvo ispunilo prethodno potpisane ugovore unatoč ograničenim financijskim sredstvima. No za 43 udruge iz trogodišnjeg programa od 1. lipnja ove godine istječu ugovori. „Stoga apeliram na udruge da se okrenu i financiranju iz europskih fondova, s obzirom da Ministarstvo ima sve manje sredstava, a potrebe su sve veće“-naglasila je ministrica.

Koju poruku da mi pošaljemo čovjeku koji nam je opisao svoj „normalan život“? Što to znači za udruge koje i do sada nisu mogle svim potrebitim osigurati pomoć osobnog asistenta? Želi li nas Ministarstvo socijalne politike i mladih "pokloniti“ Europi kako bi se riješila skupog tereta društva? Znamo da put do sredstva iz Europskih fondova zahtijevaju kvalitetnu pripremu, provedbu, financijska sredstva, ljudske resurse, a veliki dio udruga temelji svoj rad na volonterskom radu članova koji su i sami osobe s invaliditetom.

Božica Ravlić

Objavljeno: 23.04.2013