PITANJE: (I.R.) Poštovani, iznimno mi je drago da je pokrenut In-Portal koji prati život osoba s invaliditetom. Nažalost, o našoj populaciji se rijetko piše u ostalim medijima. Inače sam osoba s invaliditetom, završio sam srednju školu u Dubravi prije dvadesetak godina.

Tada se školovalo samo za dva-tri zanimanja, nije se vodila briga tko će nas kasnije zaposliti. Zato sam bio bez posla više od deset godina, u međuvremenu sam išao na dvije prekvalifikacije. Danas napokon radim, ali ne u struci za koju sam završio srednju školu. Zanima me vodi li se danas briga prilikom ponude zanimanja osobi s invaliditetom i gdje će raditi nakon što završi obrazovanje?

ODGOVOR: I meni je izuzetno drago što postoji ovakav jedan portal koji sveobuhvatno i vrlo kvalitetno prati život osoba s invaliditetom (OSI), te sva zbivanja iz dnevne politike, kao i znanstvena dostignuća te rad udruga i drugih pravnih subjekata koji se bave tematikom OSI. Sve pohvale uredništvu i vrijednim novinarima.

Mediji su često više okrenuti žutilu, s opravdanjem da to slušatelji i čitatelji traže, nego li da se posvete u jednom svom dijelu i navedenoj problematici (čast iznimkama).

No, što je tu je. Nećemo se žaliti. Svatko od nas, ako želi, mogao bi, dapače, trebao bi djelovati u sredini u kojoj živi i radi, sa svoje pozicije i saznanja o okolnostima koje mu ne idu na ruku. Netko je rekao da uspješni ljudi pričaju o idejama, čitaju svaki dan, pišu dnevnik, dijele informacije, šire radost, prihvaćaju odgovornost za neuspjeh, postavljaju ciljeve, stalno teže promjenama i neprestano uče.

Kažete da ste završili srednju školu u Dubravi pred 20-tak godina te da se nije vodila briga hoćete li se zaposliti, te ste se trebali dva puta prekvalificirati kako biste došli do zaposlenja. Nije to samo slučaj sa školom koju ste Vi pohađali, to je i danas u većem dijelu našeg obrazovnog sustava, koliko je meni poznato, još uvijek tako. No, u dvadesetak godina puno se toga promijenilo, pa tako i pogled na školovanje i prekvalifikacije. Moja liječnica opće prakse išla je 6 mjeseci na dodatnu edukaciju te je ustvrdila da je to sad sasvim druga medicina nego što je bila pred 15 god. kad je ona studirala. Negdje sam pročitala da se u jednom jedinom danu dogodi toliko promjena i spremi tolika količina informacija koja je nekad bila dovoljna za sto godina života. Je li to točno ili ne, ne znam, no istina je da se sve oko nas mijenja velikom brzinom te se time i učenje ne bi smjelo prekidati s završetkom školovanja nego bi tek trebalo početi. Kontaktirajući i družeći se s evropskim državljanima dobila sam uvid u to da se zaposlenja i radna mjesta vrlo često mijenjaju. Iz naše perspektive, gdje je bilo poželjno raditi na jednom mjestu od zaposlenja do mirovine, to možda izgleda nepotrebno i naporno, no svako vrijeme traži prilagodbe i svoje zakonitosti, jer kako reče poznati pjesnik Petar Preradović "stalna na tom svijetu samo mijena jest“, što onda ide u prilog tezi da se čovjek kroz svoj radni vijek treba stalno educirati a time se ujedno otvara i promjeni jer svako učenje bi moralo dovesti do promjene te do primjene stečenog znanja u život. Poznato je da danas postoje dobri programi za stjecanje znanja i za umirovljenike, (čak i fakulteti za treću životnu dob), pod nazivom "cjeloživotno učenje“.

Dragi I. za kraj Vam želim napomenuti, što Vi vjerojatno i sami znadete, da prilike ili neprilike u životu stvaramo sami sebi kad se ne zauzimamo za sebe i ne cijenimo sebe. Vi ne spadate u tu kategoriju jer ste se uhvatili u koštac sa svojim problemom, dva puta se prekvalificirali i našli posao, koji doduše nije onaj za koji ste se školovali ali je posao za kojim mnogi mladi ljudi danas žude.

P. S. Nemam podatke vodi li se briga u Centru Dubrava o mladim OSI gdje će se kasnije zaposliti.

Odgovara: Anđelka Bunić, prof. def., Zadruga 'Martinov plašt'

Napomena: Pitanja za rubriku Kutak za stručnjake šaljite na: mladen.kristic@in-portal.hr

Objavljeno: 17.06.2014