Danijela Balažića (40) i suprugu Danijelu (35) njegova tetraplegija nije sputavala da pokušaju ostvariti želju za roditeljstvom. Prvi korak je bio odlazak u KB Osijek gdje su potražili informacije o postupku medicinski potpomognute oplodnje

Često nailazimo na čuđenje i negativan stav tzv. zdravih osoba koje ne mogu razumjeti potrebu osobe s invaliditetom da postane roditelj. Stereotipna pitanja tipa kako takva osoba može biti roditelj, odgajati dijete, igrati se s njime, obavljati svakodnevne aktivnosti, posljedica su neznanja, nepoznavanja života i nerazumijevanja koje je duboko ukorijenjeno u našem društvu.
Kada govorimo o osobama s ozljedom leđne moždine, koja za posljedicu ima para ili tetraplegiju, kod žena to ne utječe na njihovu plodnost, moguć je psihološki orgazam.

Očinstvo koje je moguće

Mogućnost muškarca s navedenim ozljedama da oplodi ženu individualna je, ovisi o prisutnosti ejakulacije, o kvaliteti i količini spermija u ejakulatu, te njihovoj pokretljivosti. Kod onih koji imaju sakralni refleks istraživanja pokazuju (Comarr,1970.godine) da 93 posto ispitanika s ozljedom gornjeg motornog neurona ima erekciju, ali njih samo 4 posto može ejakulirati, te je dokazana nemogućnost psihogene erekcije (reakcije na erotski stimulans). Kod ozljede sakralnog refleksa dolazi do promjene reaktibilnosti i ejakulatorne funkcije, moguća je psihogena reakcija. Tako je medicinski potpomognuta oplodnja spermom supruga, kada je to moguće, ili donora sperme, način da muškarac s para ili tetraplegijom ostvari očinstvo.

Prema Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji (NN, br. 86/12) svaka zdravstvena ustanova dužna je voditi svoj registar (čl.47), a postoji obveza vođenja Državnog registra o medicinski potpomognutoj oplodnji. Kako podatak o invaliditetu nije propisan pri unosu ne znamo koliko osoba s invaliditetom je prošla kroz navedeni postupak.

Provjerene metode

Prvi korak nakon posjeta liječniku je anamneza oba bračna partnera, kod muškarca spermiogram, a kod žene hormonalni status, prohodnost jajnika. Nakon toga biolog i liječnik predlažu metodu, a par odlučuju što želi. Intrauterina inseminacija (IUI) i intratubarna inseminacija (ITI) postupak čiji preduvjet je barem jedan prohodan i funkcionalan jajovod, sređen hormonski status žene i donekle zadovoljavajući nalaz sperme partnera. CC (Clomiphen citrat) laganom stimulacijom jajnika, potiče na rast više od jednog folikula po ciklusu. Sazrijevanjem dva do tri folikula, povećana je uspješnost po ciklusu. Vrijeme ovulacije kontrolirano se prati i inducira hCG injekcijom (potiče sazrijevanje jajnih stanica). Iz obrađenog ejakulata partnera, pročišćene, dobro pokretne i na mali volumen koncentrirane spermatozoide, ginekolog finim kateterom unosi u maternicu (IUI) ili direktno u jajovode (ITI). Ne preporuča se više od šest tako stimuliranih ciklusa. Nakon uštrcavanja sjemena žena ostaje ležati između 15 i 45 minuta nakon čega se može vratiti svakodnevnim aktivnostima. U postupku hormonalne stimulacije u ženinu tijelu se dešavaju hormonalne promjene koji je ona jako dobro svjesna (nemir, nervoza). Koliko je postupak bolan ili ne individualna je stvar žene, u nekim bolnicama prilikom same punkcije , pacijentica dobije laganu narkozu.

Pohvala liječnicima

Danijela Balažića (40) i suprugu Danijelu (35) njegova tetraplegija nije sputavala da pokušaju ostvariti želju za roditeljstvom. Prvi korak je bio odlazak u KB Osijek gdje su potražili informacije o postupku medicinski potpomognute oplodnje. Liječnik ih je prihvatio i razgovarao sa njima kao sa svakim drugim parom koji planira trudnoću. Dogovorili su potrebne pretrage kako bi bili sigurni da su ostvareni svi preduvjeti potrebni za postupak inseminacije. Nakon provedenih pretraga došlo se do zaključka da je potrebno provesti propuhivanje jajovoda. Sljedećih godinu i pol dana Danijel i Danijela prošli su kroz pet postupaka inseminacija. Oboje naglašavaju pristupačnost, otvorenost doktora i  osoblja bolnice u kojoj su provodili postupak. Pri svakom dolasku na inseminaciju imali su osiguranu sobu i neograničeno vrijeme za uzimanje ejakulata. Doktor im je preporučio da uzimanje ejakulata provode u bolnici, ne donose od kuće. Nažalost, svaki dolazak u bolnicu izazivao je dodatni nemir uzrokovan neslaganjem biologinje koja je zahtjevala da ejakulat donose od kuće.  Potraga za biologinjom i njeni stalni prigovori ovu stresnu situaciju samo je još više pogoršavalo. Nitko tko sam ne prolazi kroz ovaj proces ne može znati koliko on donosi psihičke boli, nade i kako se par nosi s postupcima ljudi koji su im neophodni da bi ostvarili želju za roditeljstvom. Na žalost samo jedna osoba u lancu može uništiti sve ono pozitivno i unijeti nemir, strah, tjeskobu u ženu i partnera u trenucima kada im je mir neophodan. To je bio razlog što su Danijel i Danijela nakon pet pokušaja u KB Osijek odlučili promijeniti bolnicu i pokušati u Zagrebu.

Dva embrija u maternici

Dolazak u KBC Vuk Vrhovec u Zagrebu značio je veći napor i dodatan stres, bez obzira na odličan prijem doktora. Odlučili su pokušati sa oplodnjom in vitro. U bolnici su morali biti u 7 sati, po četiri žene ulaze na punkciju nakon koje leže 15 minuta i ulazi nova grupa. Za razliku od KB Osijek gdje se punkcija izvodila uz anesteziju i nakon nje bi žena ostala ležati u bolnici do sljedećeg dana, u Zagrebu zbog loših uvjeta rada punkcije se robavljaju bez anestezije i nakon 15 minuta žena mora napustiti sobu. Nakon punkcije putovali su 12 puta u Zagreb, jer bez obzira na molbu da im se telefonom kaže da li će taj dan biti proveden transfer, pravila u bolnici nisu željeli mijenjati. Stoga bi Danijel i Danijela u 2 sata ujutro sjeli u automobil, vozili do Zagreba, gdje u 7 sati slijedi obavijest hoće li se transfer izvesti taj dan. U tom periodu imali su jedan transfer kojim su dva embrija vraćena u maternicu.  Nakon godine koja je izazvala puno stresa i boli odlučili su tražiti povratak zamrznutih stanica i dogovorili drugi transfer kojim su vraćena dva embrija.

 

Nitko tko sam ne prolazi kroz ovaj proces ne može znati koliko on donosi psihičke boli, nade i kako se par nosi s postupcima ljudi koji su im neophodni da bi ostvarili želju za roditeljstvom

Za razliku od  inseminacije, u kojoj se spermiji ubrizgavaju unutar maternice i zatim nastupa prirodna oplodnja, oplodnja in vitro uključuje kombiniranje spermija i jajne stanice izvan maternice, u laboratoriju. Izraz „in vitro“ znači u“u staklu“, a predstavlja uzgajanje stanica , tkiva ili embrijskih osnova organa u kulturi, odnosno posudi s hranjivim medijem, oplodnja in vitro predstavlja začeće izvan majčine maternice.

Ubrizgavanje hormona

Oplodnja in vitro preporučuje se kada su iscrpljene druge metode liječenja (lijekovi, kirurški zahvati ili inseminacije). Procedura in vitro uključuje ubrizgavanje hormona koji potiču stvaranje više jajnih stanica umjesto samo jedne. Nakon što liječnik utvrdi da je žena spremna za uzimanje jajne stanice, dobiti će injekcije koje će potaknuti proces ovulacije. Jajašca je potrebno uzeti neposredno prije nego izađu iz folikula u jajnicima. Proces izvlačenja jajnih stanica traje 15 do 30 minuta. Na žalost postupak u hrvatskim bolnicama najčešće se izvodi bez anestezije i stoga je izrazito bolan. Odmah nakon uzimanja jajnih stanica, one se u laboratoriju oplođuju spermom doniranom istog dana. Tako oplođene jajne stanice zatim se čuvaju u laboratorijskoj okolini kako bi se osigurao pravilan rast embrija. Nakon što se razvije embrij za što je ovisno o klinici potrebno i do pet dana, jedan ili više njih vraća se u maternicu. Postupak je sličan inseminaciji. Embriji se kroz rodnicu i vrat maternice uvode u maternicu. Mnogi stručnjaci preporučuju uvođenje tri ili četri embrija, što povećava izglede za trudnoću, ali i mogućnost višestruke trudnoće, stoga par odlučuje o broju embrija pri postupku transfera. Kada nakon prvog pokušaja oplodnje in vitro ostane višak embrija, klinika ih može zamrznuti za eventualne sljedeće pokušaje. Klinika ne smije s vašim embrijima učiniti ništa bez dopuštenja oba partnera. Vi ih možete donirati drugom neplodnom paru ili ih uništiti.

Metode umjetne oplodnje GIFT i ZIFT predstavljaju modificirane oblike oplodnje in vitro, koje se također baziraju na izvlačenju jajnih stanica i unošenju embrija u maternicu. GIFT (Gamete Intrafallopian Transfer) i ZIFT (Zygote Intrafallopian Transfer) znatnosu kraće procedure i koriste se vrlo rijetko, posebno GIFT- metoda, jer je potreban laparoskopski zahvat, uvjet za ove metode su i potpuno zdravi jajovodi. Kod oplodnje in vitro, prije unosa embrija u maternicu provodi se promatranje razvoja embrija u trajanju od tri do pet dana, kod ZIFT- metode se oplođene jajne stanice (zigote) unose u jajovode unutar 24 sata, dok se kod GIFT- metode spermiji i jajne stanice samo pomiješaju i unose unutar jajovoda. Ovisno o tome je li procedura bila uspješna ili ne, doći će do oplodnje jedne jajne stanice unutar jajovoda.

Posve prirodan postupak

Metoda ICSI (Intracytoplasmic Sperm Injection) koristi se u slučajevima teške muške neplodnosti, kada je broj spermija u ejakulatu izrazito nizak. Ovom procedurom spermiji se uzimaju iz ejakulata ili direktno iz testisa te se zatim mikroinjekcijom samo jedan spermij uvodi izravno unutar jajne stanice, koja se nakon inkubacije, kao i kod in vitro metode, vraća unutar maternice. U spontanoj oplodnji, bilo u ženskom tijelu ili u in vitro oplodnji, spermij sam prođe kroz omotač jajne stanice. U ISCI-ju se spermiju pomaže da prodre direktno u jajnu stanicu. Isti onaj spermij koji bi inače ušao u jajnu stanicu sam, u nepromijenjenom se obliku usisa u mikroiglu, a embriolog pod mikroskopom tom iglom unese spermij u unutrašnjost jajne stanice. Tako je i kod ovog postupka sve prirodno, a mikroigla je samo pomoć u prevladavanju fizičkih ograničenja.

Božica Ravlić

Objavljeno: 22.04.2013