"Ne znam koliko je presudno da djeca budu svjesna da sam ja slijepa. Iz mog iskustva, djeca nemaju nikakvih problema s tim. Možda je važnije da se razbiju predrasude odraslih“, kaže Dajana, članica Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život

Domaćim kazališnim i kulturnim životom već seneko vrijeme tiho i neprimjetno provlači  jedinstven fenomen. Naime, u Kazalištu Mala scena i putujući uokolo diljem Hrvatske događa se dječja predstavaSmiješno čudovište, predstava koja je jedinstvena po mnogočemu.     

Čudovišta koja to nisu

Ovaj komad japanskog autora Asaye Fugate dugi se niz godina izvodi diljem svijeta, a naša domaća verzija predstave, u adaptaciji i režiji Ane Prolić, ostat će upamćena, između ostalog, po jednoj jedinstvenoj suradnji. U predstavi uz glumce Petra Cvirna i Ivana Vukelića igra i glumica Dajana Biondić, članica Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život čija je uloga u predstavi prvi put da slijepi glumac ili glumica igraju u nekom profesionalnom kazalištu.

U srijedu sam posjetio Kazalište Mala scena gdje sam zajedno s prepunim gledalištem uživao u Smiješnom čudovištu, a nakon predstave sam u opuštenoj atmosferi razgovarao s redateljicom i glumcima.
Imao sam privilegiju da mi predstavu osobno opisuje sama redateljica Ana Prolić, i iznenadilo me koliko sam zapravo uživao u predstavi i koliko je predstava uspjela dotaknuti i moje, godinama i cinizmom kontaminirano, srce.
Predstava govori o Bekkanku i Yuki kojima je zajedničko to što su od društva odbačeni i neprihvaćeni samo zato što su drugačiji i zato što nisu isti. Bekkanko je čudovište koje ne samo da nikoga ne plaši, nego mu se i rugaju. On je Smiješno čudovište odbačeno od svih jer ne ispunjava ulogu koju su mu drugi dali. Yuki je slijepa djevojka koja živi sama s ocem. Sama jer otac više vremena provodi u lovu nego sa svojom kćeri. Ostala djeca maltretiraju Yuki i rugaju joj se samo zato što to mogu. Yuki jedini mir pronalazi na majčinom grobu sve dok se u njenom životu ne pojavi Smiješno čudovište...

Prvo profesionalno iskustvo

Čekajući na razgovor s kazališnom ekipom imao sam prilike čuti komentare roditelja i djece koji su odlazili s predstave. Primijetio sam da većina djece nije uočila kako slijepu Yuki glumi slijepa glumica. Usred razmišljanja o tom fenomenu prenula me redateljica s obavijesti da možemo na razgovor. Nije čudo da sam razgovor započeo baš s tom konstatacijom.
"Ne znam koliko je presudno da djeca budu svjesna da sam ja slijepa. Iz mog iskustva, djeca nemaju nikakvih problema s tim. Ona to prihvate i idemo dalje. Možda je važnije da se razbiju predrasude odraslih“, rekla je Dajana. “Mislim da je najvažnije da prime poruku predstave koja je opet možda potrebnija odraslima“, dodala je Dajana. 
Svi smo se složili da kvalitetne predstave za djecu znaju snagom svoje poruke uzdrmati odrasle više no što su se nadali. Kod Smiješnog čudovišta je to slučaj, mogu potvrditi iz prve ruke.
Ono na što se ekipa potužila je način na koji su mediji tretirali činjenicu da Dajana Biondić glumi u profesionalnom kazalištu s profesionalnim glumcima.
"To jest događaj koji zaslužuje pozornost, ali većina pitanja su bila o tome kako i kada  sam izgubila vid, što moj pas vodič radi dok sam ja na pozornici, kako to da ne padnem s pozornice“, nasmijala se Dajana.
Kako bih ispravio taj krivi medijski tretman, skrenuo sam priču na specifične metode rada na pripremi predstave koje je suradnja s Dajanom zahtijevala. Dajani je ovo bilo prvo glumačko iskustvo izvan Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, a njenim kolegama Petru Cvirnu i Ivanu Vukeliću prva suradnja sa slijepom kolegicom.

Gluma kao sudbina

"Na metode rada koje su došle s Dajanom i Anom smo se vrlo brzo navikli. Zapravo su nam one samo pomogle jer su nas dodatno prisilile da budemo koncentrirani, koncizni i disciplinirani. Ljudi često krivo misle da je gluma čista zabava i da dominira improvizacija. Daleko je to od istine. Gluma je naporna i puna vježbanja i ponavljanja", rekao je mladi glumac Petar Cvirn.
"Kad god bi probe bile zamorne i iscrpljujuće Dajana je bila tu da nas podigne. Ona uz svoj glumački talent posjeduje i veliku odlučnost i ustrajnost“, pohvalio je svoju kolegicu glumac Ivan Vukelić.
Obojica Dajaninih kolega su se složila da su znali zaboraviti da je Dajana uopće slijepa. Kad su u potpunosti usvojili nove metode rada, Dajana je za njih postala ravnopravna kolegica.
"Drago mi je to čuti. To je samo znak koliko smo dobro radili i koliko smo se na probama, izvedbama i putovanjima zbližili“, rekla je Dajana.
Ono što ovu predstavu, uz odličnu Dajanu Biondić, čini jedinstvenom je i intervencija Ane Prolić u japanski predložak u kojem sretni kraj kulminira čudesnim povratkom vida slijepe Yuki. U adaptaciji Ane Prolić Yuki pronalazi sreću kao slijepa osoba. Koliko god se činilo samorazumljivo da mlada Yuki može biti sretna i bez čudesnog ozdravljenja, ne smije se podcijeniti subverzivnost ovog mijenjanja predloška. Mediji, a i sam naš IN-PORTAL, često invaliditetu pristupaju kroz prizmu ozdravljenja ili naglašavajući medicinska istraživanja koja će, eto, napokon donijeti sreću i istinski život osobama s invaliditetom. Uostalom svaka osoba s invaliditetom će vam potvrditi da je jedno od prvih pitanja koje će čuti od osoba koje su tek upoznale: "Jel' postoji šansa za izliječenje?“ ili utjehe tipa: "Ma medicina radi čuda. Za par godina će se to riješiti bez problema“. 
"Uz mnoge intervencije koje je adaptacija predstave zahtijevala, intervencija u happy end koji se vezao uz ozdravljenje vida, činila mi se neobično važna i nužna“, rekla je redateljica Smiješnog čudovišta Ana Prolić.
Branimir Šutalo

Objavljeno 18.04.2014

Objavljeno: 19.04.2014