PITANJE: M.Z. (48) Čini mi se da nemam više kontrolu nad svojim životom. Iznenada mi je dijagnosticiran tumor, koji sam operirala i trenutno je stanje pod kontrolom. U međuvremenu, dobila sam otkaz

Ne znam kako dalje. Izgubila sam volju da se borim, tražim novi posao, ne mogu spavati, koncentracija mi je na nuli, ništa me više ne veseli. Živim sama, jedino što me još tjera da izlazim je moj pas i njegove potrebe koje me tjeraju iz kuće. Kako da se izvučem iz pesimizma? Imam mali krug prijatelja, oni me pokušavaju bodriti, ali počela sam i njih izbjegavati. Što da radim?
ODGOVOR: Poštovana, znam da Vam nije lako. Ne znam je li za Vas bilo bolje da ste u kratkom vremenu saznali da imate tumor ili da se to otegnulo na neko duže vrijeme? Svaka osoba nosi se drugačije s suočavanjem s postojećom dijagnozom. Dobra je vijest da je stanje pod kontrolom. Loša je vijest da ste dobili otkaz. No, zlo koje nam se dogodi ne mora uvijek biti loše za nas i naše sazrijevanje i spoznaje, koje možemo izvući iz nepovoljnih situacija, koje nas kroz život prate i ukazuju nam da nešto moramo promijeniti u svom dosadašnjem načinu života.
Bolest je svakako razdoblje koje čovjeku daje priliku da se osvrne na svoj dosadašnji život da napravi, kako ja to volim reći, inventuru svog života i da na temelju toga odluči kako dalje. Najgore bi bilo prepustiti se stanju „nek me voda nosi“. Nije dobro prepustiti se pesimizmu. Osjećam da ćete sad negodovati u smislu „o čemu mi ona priča kad nije u mojoj koži“?  No, draga gospođo, bila sam pred dvanaest godina i ja u Vašoj koži na sličan način kao i Vi: iznenada sam ostala bez posla a jedan na izgled običan pregled donio mi je  dijagnozu za koju sam tada mislila da se ne može meni dogoditi, još brža operacija, prognoza života od šest mjeseci…

Poslije prvog šoka, javio se u meni prkos i odluka da se ne želim predati, da želim živjeti. Poduzimala sam sve što je bilo u mojoj moći da živim, ponekad radila i neke neracionalne poteze, koji su iznenađivali i mene i moju okolinu, jer su me do tada poznavali kao strogo organiziranu i kontroliranu osobu. Od tada je prošlo 12 godina. Promijenila sam u potpunosti način razmišljanja i djelovanja. Posvetila sam se malim stvarima, zahvaljivala za svaki dan kad sam mogla nešto više napraviti nego li prethodni dan i sada mogu reći da imam puno bolju kvalitetu života nego li prije bolesti. Pojavili su se i neki novi darovi kao npr. strast za pisanjem, što mi je bila, i ostala, svojevrsna terapija. Veselim se svakom novom danu, primjećujem rosu na cvijetu, pticu u letu, šušanj otpalog jesenskog lista i sad mogu reći da živim svjesno i budno ovaj život koji je u svojoj biti jako lijep ako ga promatramo kroz pročišćeno srce i um, jer se srcem najbolje vidi, kao što reče Mali princ u istoimenoj priči.
Oprostite što sam u odgovor upućen Vama unijela i dio svoje osobne priče, no osjetila sam da Vam u ovom Vašem trenutku upravo takvo nešto treba.

Misli koje mislimo nas određuju te oblikuju naše emocije, bez obzira na koju se situaciju one odnosile, pa tako i na pristup prema bolesti. Iskustvo bolesti je potkrijepljeno određenim emocijama koje mogu biti toliko jake da ih mi želimo potisnuti pa odlazimo u stanje koje ste Vi opisali.

Vaše sadašnje stanje vidim kao zaštitu od prejakih emocija a jedna od njih je vjerojatno i strah od smrti, (što je uobičajena emocija u ovakvim situacijama), koji, ako negdje u Vama prikriveno čuči, treba osvijestiti promjenom načina razmišljanja, koji se ne može dogoditi preko noći, ali je svakako potrebno napraviti prvi korak, koji je ujedno i  najteži,  a kad se uputite na put promjene preporučam da  potražite  i prihvatite pomoć, kako svojih prijatelja, tako i  neke udruge koja ima za članove osobe s Vašom dijagnozom. Iskustva drugih osoba i druženje s njima donijet će Vam promjenu mišljenja u smislu da se bolest ne događa samo Vama već i drugima, da od te bolesti obolijevaju kako djeca tako i vrlo mlade osobe, da je bolest izlječiva te da u svakom trenutku možete imati potporu i razumijevanje. Danas još uvijek vlada fama da najviše ljudi umire  od karcinoma, no istraživanja pokazuju da sve više ljudi ozdravlja od te bolesti.
Nemojte živjeti sami, imate nekoliko prijatelja što je sasvim dovoljno da prihvatite njihovo društvo. Dopustite da Vam pomognu, nemojte odbijati pomoć koju Vam nude. Pravi prijatelji su bogatstvo koje treba čuvati kao najveću dragocjenost, jer uz njih nećete nikad biti sami. Obucite odjeću koju volite nositi, imajte hrabrosti učiniti i kakvu ludost u odijevanju i izađite van, visoko podignute glave, prkoseći sebi i svijetu, (u početku se prisiljavajte da izađete, ne samo kad Vaš pas ima potrebe već kad i Vi postanete svjesni da  imate potrebe koje trebate zadovoljiti da biste došli u ravnotežu); uskoro ćete uvidjeti da je to bila dobra odluka koja Vas je vratila u život.

Anđelka Bunić, dipl. def.

Objavljeno: 27.09.2013