PITANJE: V.O. (37) Imam sina od deset godina kojeg sam rodila nakon kratke veze s čovjekom koji je njegov otac samo na papiru. Gluha sam od rođenja, završila srednju školu i uz pomoć roditelja odgajam svoje dijete. Problem se pojavio iznenada

Mislila sam da moga sina ne smeta što ja ne čujem. Naučio je znakovni jezik, bliski smo, a primijetila sam da izbjegava izlaske sa mnom. Ne poziva više prijatelje u kuću. Kako da reagiram? Molim Vas, dajte mi neki konkretni savjet.
ODGOVOR: Poštovana, Vaš sin je u osjetljivoj fazi svog razvoja te je ovo ponašanje u skladu s njegovim godinama. To svakako treba uzeti u obzir i iskazati mu razumijevanje a i popričati s njim zašto se počeo tako ponašati. Odlično je da se možete sporazumijevati znakovnim jezikom pa za Vas ne bi trebala postojati barijere u komunikaciji.
Kad su djeca mala ona traže stalnu brigu i pažnju, te stalnu fizičku prisutnost majke i bliskih im osoba. S odrastanjem i dalje postoji briga i skrb za dijete ali se ona sad treba transformirati u druge oblike. Sada je potrebno diskretno voditi dijete i prije svega mu iskazivati ljubav i povjerenje, jer je ono dovoljno odraslo da se može, i treba samo, do određene granice brinuti o sebi, donositi odluke i učiti se odgovornosti. Ako toga nema dijete se ne razvija u skladu sa svojim godinama, netko drugi donosi odluke umjesto njega, netko drugi misli da znade što je za dijete najbolje a to dovodi do ovisničkog odnosa između odgajatelja i odgajanika.
Normalno je da desetogodišnje dijete želi imati određenu samostalnost i slobodu, da ne želi više izlaziti s majkom, naročito ako njegovi vršnjaci to čine. Ako Vaš sin nema određenu slobodu u samostalnim izlascima, onda je prihvatljivo da izbjegava izlaske s Vama, jer mu se prijatelji možda zbog toga rugaju, a djeca su osjetljiva na to. Zato se možda Vaš sin ne stidi Vas, kao što Vi navodite, zato što ste gluha osoba, već Vaših postupaka što mu možda ne dozvoljavate i ne ukazujete povjerenje da izlazi s svojim društvom.
Naveli ste da Vam u odgoju pomažu i Vaši roditelji. Važno je znati na koji način su oni uključeni u pomoć odgajanja desetogodišnjaka i je li više ta pomoć uopće potrebna u obliku u kakvom je bila do sada?
Poznato je da u većini slučajeva bake i djedovi prezaštičuju svoju unučad i da im time mogu nanijeti više štete nego koristi. U preispitivanju mogućih uzroka mogla bi se uzeti u obzir i činjenica da se ispita koju ulogu sada u odgoju vrše Vaši roditelji i je li ta uloga sada dobra za Vašeg sina?
Odnos roditelj-dijete je najpromjenjiviji odnos u svim odnosima među ljudima općenito. Ako se odgoj ne usklađuje s rastom i potrebama djeteta onda dolazi do poznatih situacija gdje odgajatelji kažu: "ja najbolje znadem što je dobro za moje dijete“, što je vrlo pogubna tvrdnja, jer se tada ne prate potrebe djeteta već se nameće odgoj koji ne odgovara djetetu.
Moja preporuka ide dakle,  u smjeru da prvo popričate sa svojim sinom i da ga konkretno pitate što mu ne odgovara u Vašem odnosu,  te da onda preispitate i svoje postupke kao i postupke svojih roditelja, a tek tada da  rezultat razgovora bude  zaključak što je po srijedi.
Ako biste i dobili odgovor da se stidi Vas, opet imate mogućnost objasniti sinu i njegovim prijateljima da je potrebno poštivanje svake osobe bez obzira na, ( ili baš upravo zbog ), različitosti koje postoje među ljudima. Imate mogućnost i uključiti učitelje u  aktivno rješavanje onoga što Vama predstavlja problem u odnosu s Vašim sinom ili potražiti stručnu pomoć psihologa ili nekog drugog stručnjaka.
Anđelka Bunić, prof. def.

Objavljeno: 29.08.2013