Naša najveća uzdanica na predstojećim Paraolimpijskim igrama u Sočiju u razgovoru za In-Portal govori o velikoj životnoj drami u kojoj je izgubio majku i dva brata te kako je ipak smogao snage da se uzdigne iz pepela i postane najbolji hrvatski skijaš s invaliditetom

Dino Sokolović nije tek najbolji hrvatski skijaš s invaliditetom, riječ je o čovjeku koji snagom volje i zavidnim talentom može poslužiti kao primjer onim 'zdravim' sportašima koji uživaju nevjerojatne povlastice a opet se žale na uvjete u kojima treniraju i nedostatak potpore nadležnih sportskih institucija. Za razliku od njih, Dino je zadovoljan. Sve što traži je skijaška oprema i sredstva za odlazak na natjecanja. Ove je godine postigao najbolje rezultate u svojoj bogatoj karijeri, pa su sasvim opravdana očekivanja sportske javnosti da će se s predstojećih Paraolimpijskih igara u Sočiju vratiti s barem jednom medaljom.

Kada i kako si postao osoba s invaliditetom?

- Sa 14 godina doživio sam tešku prometnu nesreću u kojoj su mi poginuli majka i dva brata. Ja sam ostao bez dvije noge i postao osoba s invaliditetom. Nije bilo lagano ali, eto, život je morao ići dalje.

Kako si to proživio, jer to je velika tragedija?

- Tada sam bio još dijete pa je to drugačije. Trebalo mi je četiri ili pet godina da se skroz priviknem. Da se to dogodi danas ne znam kako bih se s tim mogao nositi. U to sam vrijeme morao prihvatiti situaciju koja nije bila laka, ali nisam imao drugog izbora nego krenuti najbolje kako znam i umijem.

Odakle želja da se počneš baviti skijanjem, koliko dugo si već skijaš?

- E, to je duga priča. Već od treće godine sam se neprestano bavio sportom. Trenirao sam hokej na ledu, vaterpolo, plivanje, skijanje, rukomet, nogomet, košarku, ukratko volio sam sve sportove i bilo mi je zadovoljstvo okušati se u njima. Kao i oni rekreativci koji idu pet dana na skijanje tako sam i ja išao sa svojom obitelji. Kako sam dolazio na Sljeme redovito, saznao sam sasvim slučajno da Monoski klub Zagreb traži osobe s invaliditetom koje su se voljne okušati u skijanju. Ja sam se prijavio, a imao sam sreću da su me odabrali od nekolicine prijavljenih osoba. Dobio sam monoskiju, te sam počeo s intenzivnim treninzima. Tadašnji izbornik ski reprezentacije Dragutin Katunar pozvao me na državno prvenstvo na kojem sam bio među prva tri natjecatelja, ali nije to presudilo da me pozove u reprezentaciju, nego moj stil skijanja. Izbornik Katunar od tog trenutka preuzeo je brigu o mom skijaškom razvoju. Od 2007. godine počeo sam se aktivno baviti skijanjem. Zahvaljujući Monoski klubu Zagreb dobio sam monoskiju, trener Katunar mi je svojim radom sa mnom omogućio da me prepozna Hrvatski paraolipijski odbor i pruži potporu. Ovom im se prigodom želim zahvaliti što su bili uz mene i pružili mi podršku kad je bilo najpotrebnije.

Baviš li se još nekim sportom i imali još perspektivnih skijaša osim tebe u Monoski klubu Zagreb?

- Osim skijanja bavim se i košarkom u kolicima čiji sam također reprezentativac. U sportu dajem cijelog sebe, baš uživam. Puno je skijaša prošlo kroz Monoski klub Zagreb, rekao bih da ih još trojica ili četvorica koji imaju perspektivu.

U dosadašnjoj bogatoj karijeri paraolimpijca, koji ti je najdraži ostvareni rezultat?

- Ima mnogo lijepih rezultata, teško mi je jedan odabrati. Svakako prve Paraolimpijske igre u Vancouveru na kojima sam nastupao, a već sam bio i na tri svjetska prvenstva. Najbolji rezultat mi je bio 2013. godine na Svjetskom prvenstvu kada sam osvojio 11. mjesto u veleslalomu, također sam bio dva puta 2. u slalomu Svjetskog kupa. Ove godine mi se sve nevjerojatno dobro posložilo, imao sam dozu sreće, malo sam i znanja pokazao, tako da sam osvojio jedno 1. i jedno 2. mjesto. Ostvario sam prvu pobjedu u Europskom kupu, gdje sam u prvoj vožnji kasnio 1.23 sekunde i bio sam treći da bih drugu vožnju sjajno odvezao i pobijedio s više od 60 stotinki prednosti. Jako se puno stvari mora poklopiti da bi kroz cilj prošao prvi.
- Pred nama su Paraolimpijske igre u Sočiju. U kojim ćeš sve disciplinama nastupati, što očekuješ i kakva je konkurencija?

- Nastupat ću u slalomu i veleslalomu, a tražili smo pozivnicu na nastupim u Super-G i kombinaciji. Sasvim sigurno neću nastupati u spustu. U svakoj disciplini se očekuje između 30 i 40 skijaša. Očekujem da se u slalomu borim za medalju po svemu što sam dosad pokazao. Imam šansu ali bit će teško te ću trebati skijati najbolje što znam da bih to i ostvario. Malo će me morati i sreća pomaziti. Što se tiče veleslaloma, tu bih bio zadovoljan da budem oko 10. mjesta.

Tko te sve prati i pomaže kako bi ostvarivao navedene rezultate? Imaš li potporu nadležnih institucija?

- Luka Dobrinić, moj trener, zadužen je da brine o meni. Vodi me na stazu, radi i nosi mi skije. Tu je Dragutin Katunar tajnik Hrvatskog paraolimpijskog saveza, on je zadužen za financijsku stranu. Moja djevojka Barbara Polšek koja mi je velika potpora i uvijek je uz mene. Naravno, i moj otac. Što se tiče financijskih sredstava, mislim da se ne smijem se žaliti. S obzirom kakva je situacija u državi i u Hrvatskom paraolimpijskom odboru, uspijevamo nekako odlaziti na natjecanja.

Razgovarao: Marko Damjanović

Foto: PIXSELL, Marko Damjanović

Objavljeno: 22.02.2014