Živimo s tijelom koje nas ograničava, ali osjećamo intenzivnije i često smo snažniji od vas. Iako veliki dio vas bez invaliditeta to ne može percipirati

Mislite li da je recesija kriva za manja suosjećanja, gledanje vlastitih interesa i zatvaranje u svijet materijalnih vrijednosti. Slušam oduševljenje dolaskom Božića, trgovački centri vrve živčanim facama koje jure i kupuju mnoštvo gluposti. Stanite na trenutak u tišini i odgovorite. Jeste li sretni? Hoće li mnoštvo tih poklona i pun stol hrane nahraniti vašu dušu. Gdje su vam osjećaji, prijatelji, sjetite li se usamljenih, napuštenih i ostavljenih u staračkim ili vlastitim domovima bez topline i duha Božića.
Jeste li ikada ušli u sobu mlade osobe koja život provodi u staračkom domu? Možda bi Vam to iskustvo pomoglo da upoznate sebe i postanete zahvalni za zdravlje, dom, obitelj, prijatelje.

Gdje je nestao čovjek

Ulazim u sobu u kojoj su smještena dva kreveta, mogu samo ući. Kolicima se ne mogu okrenuti, pomaknuti. Hvata me klaustofobija, nelagoda. Gledam mladu djevojku tupog pogleda u invalidskim kolicima i svjesno joj pričam bajku. Lažem je, ne može na tom mjestu biti sretna, ali govorim, sve s nadom možda je probudim iz mraka u kojem kopni. Želim je zainteresirati za život, dati joj nadu, ali ona je odavno odustala.

Promatram knjige koje sam ostavila pri zadnjem posjetu. Nije ih otvorila, kaže hoće i koliko god vidim da je sretna što sam ovdje, još više osjećam njezinu nelagodu. Ne može promijeniti svoje mjesto života, ne može odlučiti što i kada će pojesti, što će obući, njezin svaki dan izgleda isto. Isti ljudi, isti raspored događanja, nedostatak društva osoba njezinih godina. Sobe u nizu, dugi hodnici ispunjeni starijim osobama. Ona bez ikakvih interesa. Ja ljuta što je uvijek nalazim u istom stanju. Od kuda mi pravo da se ljutim na nju? Tko bi našao volju i kako uopće promijeniti nešto u takvoj sredini? Predlažem da izađemo u dvorište, iz sebičnih razloga, guši me nedostatak zraka, ustajao miris tuge i beznađa. Odbija, tek nakon nekog vremena doznajem razlog. Pokrivena je dekom, nema što obući. Žena koja donosi robu s pranja taj dan nije ušla u njezinu sobu. I ja koja sam došla iz vanjskog svijeta, ne ovisim o raspoloženju osoblja i ovdje sam samo u prolazu, osjećam nadmoćne poglede osoblja doma. Nevjerica, zašto dozvoljavate da ova djevojka vene, dobiva tablete za smirenje. Opravdanje da postaje agresivna i suicidalna bez tableta. Zatvorite se vi u sobu u nizu, s malim prozorom kroz koji čak ništa ne vidite jer je previsok i tada mi odgovorite ima li pravo biti depresivna?

Oči širom zatvorene

Žao mi je da samo ovo predbožično vrijeme određen broj osoba natjera da pokažu suosjećanje i podjele mali dio svog vremena ili materijalnih bogatstva. Ne znam javlja li se to istinska potreba da pomognete  ili je to samo način kojim sebi želite pokazati da postoji još nešto humano u vama. Znam da zaboravljeni od društva i obitelji koji je imaju, žive cijelu godinu i ako ih se ne sjetite ostalih dana, hranite li svoj ego čineći te sitne znakove pažnje ovih dana?

Sjećam se lica s maskama osmijeha i sućuti prvih godina nakon početka života u kolicima. Bila sam zbunjena i nesvjesno ih primala u posjete, začuđena zašto tolika gužva oko mene u prosincu. Srećom otvorila sam oči i shvatila, tada sam prestala otvarati vrata. Oni koji su liječili svoje komplekse i pokušavali tim posjetom biti humani na jedan dan ostali bi zbunjeni koja sam nezahvalnica postala. I kome da nose svoje poklone koji su im trebali osigurati put u Raj, pa sjetili su se invalida koji im je nekada bio prijatelji.  Brzo su odustali, zaključivši da sam poludjela totalno.
Imate li višak novaca, robe ili doslovce smeća koje mislite da ćete pokloniti pokušajte se zamisliti u ulozi ljudi kojima ih dajete. Ostanem šokirana kad skupljam donacije što sve ljudi nisu u stanju odvojiti i predati kao vrijednost za koju očekuju zahvalu, a mene je sram to odnijeti potrebitim.

Materijalno bogatstvo i duhovna bijeda

Ne podcjenjujem  vašu želju da pomognete, ali razmislite malo kako bi vi reagirali da vam netko pokloni cipele koje smrde i raspadaju se, majicu s kojom više ne možete oprati ni prozore, televizor koji se nije upalio zadnjih deset godina, za muzej još nije, smeće koje godinama čuvate iz ne znam ni ja razuman razlog i kad više stvarno ne znate kuda s njim poklanjate. Pokloni su lijepi, izmame osmijeh, ne osjećaj bezvrijdnosti. Često se pitam što se dogodilo da ste postali ove kreature koje hodaju i gaze sve pred sobom u trci za materijalnim. Nije utopija, znam da je novac neophodan za život, materijalno bogatstvo dolazi i kad se ponašamo kao ljudi, pomažemo međusobno, ne mrzimo susjeda jer ima bolji auto, veći stan, višu plaću.

"Nesreća oblikuje čovjeka i prisiljava ga da upozna samoga sebe", Goethe

Mogu dijeliti savjete, očekivati od sebi sličnih da se bore dok se i meni ne dogodi nešto što me doslovno baci na zemlju. I ovaj osvrt trebao je biti napisan dan ranije.  Ponekad pomogne vlastita nemoć da shvatim, ne mogu svi biti borci, nemaju svi snage pokazati svoje sposobnosti. Koliko god mi govorili da želimo li uspjeti sami stvaramo okolnosti, postoje okolnosti kad smo nemoćni. Nemamo svi iste mogućnosti, snagu i vjeru, ali svi smo dio ovog svijeta. Ma koliko bili drugačiji fizički ili psihički, gledajte nas kao što mi gledamo vas. Isto vrijedimo, možda ne možemo sve što i vi, ali možemo i ono što vi nikada nećete osjetiti i prebroditi. Živimo sa tijelom koje nas ograničava, ali osjećamo intenzivnije i često smo snažniji od vas. Iako veliki dio vas bez invalditeta to ne može percipirati. I to večer kada sam mislila napisati ovaj osvrt, mali znak nepažnje bio je dovoljan da pri prelasku s trosjeda u kolica završim na podu. Osjećaj nemoći, bijesa, prihvaćanje da se moram smiriti i vratiti u kolica i zahvalnost što imam zdrave ruke kojima si mogu pomoći. Jedan takav pad s nogama koje su samo neupotrebljiv dio vlastitog tijela vjerujem pokazao bi vam koje su vrijednosti i za što treba živjeti.
Nemojte čekati svoju ili nesreću onih koje volite da bi shvatili što znači pokloniti, pomoći podijeliti što i koliko možete. Neka to bude samo vrijeme i razgovor, osobi kojoj ćete pružati i to učiniti ćete mnogo, a dobiti još više.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 12.12.2013