"Nemam poruku za osobe s invaliditetom jer odavno znam 'metodom vlastite kože' da se treba prilagoditi na prepreke i netoleranciju koja postoji u društvu i družiti se s onima koji nisu takvi. Nikako nikome ne bih preporučila da se prepusti općem raspoloženju, mraku i sivilu, već da čini sve što može da se tome suprotstavi", kaže naša najpoznatija psihologinja, inače osoba koja je preboljela dječju paralizu

Upravo ste promovirali novu knjigu. Što dakle novoga donosite čitateljima kako bi se knjiga, poput onih prethodnih, našla na listi bestselera?
- Knjiga koju sam promovirala na Interliberu izašla je već u ožujku 2013., pa se već dosta dugo i uspješno prodaje. Naslov je “A sada… radost i veselje“, jer je knjiga zapravo priručnik koji nadopunjuje lanjski “A što sad?“ Prvi priručnik sadrži misli ili tvrdnje koje bi osoba u nevolji određene vrste trebala sama sebi govoriti, kako bi izbjegla jadikovanje i usredotočila s na izlazak iz te nevolje. U  ovogodišnjem priručniku nalaze se također tvrdnje ili misli koje bi osobe kojima zapravo ništa bitnog u životu ne nedostaje trebale same sebi govoriti kako bi prepoznale izvore zadovoljstva koje već imaju.

"Položaj osoba s invaliditetom u velikoj mjeri ovisi o njihovoj sposobnosti prilagodbe na sve nedaće i teškoće s kojima se suočavaju"

U knjizi je navedeno više od 60 takvih izvora koji bi nam svima trebali pokazati kako sami možemo održati i povećati svoje zadovoljstvo životom. Tako glasi i podnaslov te knjige.
Ima li danas u našem društvu ikakvog razloga za radost i veselje, ili nam pak ostaje samo jadikovka i kuknjava, tim vječnim hrvatskim boljkama kojima ste i posvetili svoju prošlu knjigu?
- Uvijek, u svako doba i na svakom mjestu postoji neki razlog za radost i veselje, samo ako ga znamo prepoznati. Dovoljan je, na primjer, razlog za veselje da smo zdravi ili da nas netko voli ili da mi nekoga volimo, što je sve neovisno o situaciji u kojoj živimo.
Kako ocjenjujete položaj osoba s invaliditetom? Jesu li za njihovu sustavnu  marginalizaciju isključivi krivci državne institucije i srednjestrujaški mediji, ili odgovornost leži i na samoj OSI populaciji?
- Položaj osoba s invaliditetom u velikoj mjeri ovisi o njihovoj sposobnosti prilagodbe na sve nedaće i teškoće s kojima se suočavaju. Mi smo općenito netolerantno društvo prema svim različitima, o čemu najbolje svjedoči besmisleni referendum „U ime obitelji“. Više od 700.000 ljudi je sklono baciti kroz prozor više od 40 milijuna kuna, samo da bi zagorčali život nekoj manjini koju oni smatraju nepoželjnom. Istodobno ti isti ljudi ne bi dali ni kunu za sprječavanje nasilja ili pedofilije u obitelji, da ne spominjem druga zla, ali im 40 milijuna koliko će stajati referendum ništa ne znači.
Može li psihologija odgovoriti na zahtjeve koje joj postavlja suvremeno  hrvatsko društvo? Ljudi su katatonični, bez trunke poleta, bave se efemernim  temama, dok su slijepi za one koje definiraju njihovu stvarnost?
- Psihologija može pronaći odgovore na zahtjeve današnjeg društva, ali ju nitko ništa ne pita i ne traži, osim  ljudi koji se ne mogu nositi sa svojim životnim problemima, pa traže skupu privatnu pomoć psihologa.

"Svatko od nas ima, barem na ovoj zemlji, samo taj jedan jedini život, pa bi ga trebao nastojati proživjeti što je bolje moguće, unatoč svemu oko nas"

Točno je da su ljudi apatični, bez nade, očajni i tjeskobni, ali ne pridonose li svojom pasivnošću i šutnjom i sami situaciji u kojoj se nalazi naša zemlja?

Zašto se kod nas osoba koja odluči zatražiti pomoć psihologa odmah etiketira  kao psihopat? Znate li za statistiku koja kaže da osobe s invaliditetom radije trpe duševne boli nego da se obrate za stručnu pomoć, i to sve zbog onog “a što će selo kazati?“

- Ne bih rekla da se kod nas svaka osoba koja zatraži pomoć psihologa etiketira kao psihopat. Kao psihopati se (pogrešno) etiketiraju naši uhićeni ili optuženi političari koji su pljačkali vlastitu zemlju. A čak ni oni, ili barem većina njih, nisu psihopati, već gramzljivi lopovi. Danas ljudi već mnogo lakše odlaze psihologu (ako dobiju uputnicu ili imaju za to novaca), jer su naučili da uz pomoć psihologa mogu lakše riješiti mnoge životne probleme. Rekla bih da se u posljednje vrijeme na odlazak psihologu  više ne gleda kao znak nekog mentalnog poremećaja, jer sve više ljudi traži psihološku pomoć.

Na kojim vrijednostima danas odgajamo našu djecu? Rad i poštenje ili lopovluk i licemjerje?
- Na vaše pitanje na kojim vrijednostima danas odgajano našu djecu nema jednog jedinstvenog odgovora. Mnogi roditelji odgajaju svoju djecu, možda i pogrešno, da budu pošteni, marljivi ljudi. Drugi ih i ne odgajaju, već im svojim primjerom pokazuju da treba prisvojiti na bilo koji način sve što se može, da se do radnog mjesta dolazi protekcijom, vezom ili mitom, a treći se pitaju što da rade u društvu u kojem više i nema nikakvih vrijednosti.
Što biste za kraj poručili osobama s invaliditetom? Trebaju li sutrašnji dan  dočekati s optimizmom i veseljem, ili se prepustiti općem raspoloženju u Hrvatskoj, dakle mraku i sivilu?
- Nemam poruku za osobe s invaliditetom,  jer odavno znam "metodom vlastite kože“ da se treba prilagoditi na prepreke i  netoleranciju koja postoji u društvu i družiti se s onima koji nisu takvi. Nikako nikome ne bih preporučila da se prepusti općem raspoloženju, mraku i sivilu, već da čini sve što može da se tome suprotstavi.  Svatko od nas ima, barem na ovoj zemlji, samo taj jedan jedini život, pa bi ga trebao nastojati proživjeti što je bolje moguće, unatoč svemu oko nas. Još je bolje ako i sami nastojimo poboljšati svijet u kojem živimo.

Razgovarao: Mladen Kristić

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

 

Objavljeno: 09.12.2013