MOJA PRIČA Jadranka Kosović, predsjednica Udruge Suncokret

MOJA PRIČA Jadranka Kosović, predsjednica Udruge Suncokret iz Velike Gorice

Svi smo jednaki i svi imamo svoje dostojanstvo koje nam nitko ne može oduzeti. Nitko ne može obezvrijediti naše postojanje i naš rad. Svi imamo jednake mogućnosti i ne treba gubiti nadu. Zato glavu gore, osmijeh na lice i okrenimo se svemu lijepome, kao što se suncokret okreće suncu, tako se i mi okrećemo lijepim trenutcima i događajima, poručuje predsjednica udruge Suncokret

Jadranka Kosović rođena je 1967. godine u Zagrebu i završila je ekonomsku školu. Zaposlena je u banci kao bankar i majka je troje odrasle djece od kojih je jedno osoba s invaliditetom pa radi polovicu radnog vremena.

- U udrugu sam se učlanila u rujnu 1997. godine, kao majka djeteta s teškoćama u razvoju. Naime, kada sam rodila drugog sina 1993. godine koji ima cerebralnu paralizu, našla sam se kao mlada mama s puno pitanja na koje nisam imala odgovora, niti sam znala gdje bi ih tražila. Na preporuku djelatnice Centra za socijalnu skrb u Velikoj Gorici, otišla sam na adresu udruge, da bih vidjela što bih tamo mogla saznati. Na moje iznenađenje tamo me je dočekala jedna gospođa koja je bila vrlo ljubazna i draga. Primila je osnivačica i prva predsjednica udruge gospođa Mira Todorić. Vidjela sam da se tamo druže mame i dijele svoje probleme i nedaće kroz razgovor. Puno sam naučila na našim sastancima na koje sam dolazila redovito, jer mi je tamo bilo jako ugodno.

Godinu dana nakon učlanjenja održana je skupština i gospođa Todorić me je predložila da postanem predsjednica. Njezino obrazloženje je bilo da sam mlada i da ću lakše nego ona voditi udrugu, jer je ona već starija ali bila mi je podrška za sve. S Obzirom da mi je to tako predloženo prihvatila sam tu ponudu i postala sam predsjednica udruge 1998. godine.

Predsjednica sam bila do 2004. godine kada sam se povukla s tog mjesta, radi kćerke koju sam rodila 2002. godine. Kako je djevojčica rasla, tako je meni bilo teže uskladiti sve svoje privatne i poslovne obveze. Tada sam odlučila da je obitelj na prvom mjestu, te sam se povukla s mjesta predsjednice.

Član udruge sam ostala i dalje, samo više nisam bila tako redovita u dolascima, ali sam ostala u kontaktu sa svima i bila sam podrška mojim nasljednicima kao član upravnog odbora.

2016. godine ponovno sam predložena i izabrana za predsjednicu, uz obrazloženje da su djeca sada već velika i da bi to trebala biti ponovno.

Ove godine mi je produžen mandat na sljedeće četiri godine. Ako zbrojim u prvom mandatu šest godina i sada četiri, ukupno sam deset godina predsjednica udruge - priča nam Jadranka.

Udruga ima 580 članova, od toga je otprilike 330 članova koji redovno plaćaju članarinu, a ako se gleda aktivnost članova onda je aktivno jedno 10 posto članstva. Veliki je broj starije populacije i to je glavni problem radi aktivnosti.

-U udruzi se redovito provode druženja članova svaku srijedu i petak. Srijedom se održavaju kreativne radionice, a petkom je neformalno druženje za sve članove uz kavu, sokove i grickalice. Svaki zadnji petak u mjesecu obilježavaju se rođendani naših članova koji su u tom mjesecu imali rođendan.

Udruga je započela i s održavanjem igraonice GO, za koju su naši članovi pokazali interes. Srijedom nakon druženja održava se i rekreativna radionica za naše članove.

Također bi htjela naglasiti da naši članovi sudjeluju u vježbaju Thai Chia u sklopu srednjoškolskog centra u Velikoj Gorici.

Udruga svake godine piše projekt kojim sudjeluje na natječaju koji financira Grad Velika Gorica. Grad podržava rad udruge i tako sudjeluje u radu.

Voljela bih istaknuti da smo u prošloj godini uspjeli kroz jedan prijedlog ostvariti prava na povoljnije karte u kinu i za kazališne predstave u Gradu Velikoj Gorici, za sve osobe s invaliditetom, bez obzira da li su članovi udruge ili ne - istaknula je predsjednica.

Problemi s birokracijom su toliko sveprisutni da Jadranki već idu pod 'normalno'. -Sredstva koja dobijemo putem natječaja treba i opravdati. Svaka stavka mora biti dobro isplanirana, a onda isto tako prezentirana. Čak smatram da je to i dobro, jer onda je i sve ispravno napravljeno. Ono što je veliki problem je financiranje, udruga se financira od članarina, koje su nedostatne za pokrivanje svih troškova.

S obzirom na veliko i raznoliko članstvo, izazov je i dobro osmisliti program kojim bi bili svi obuhvaćeni.

Izazov mi je i organizacija druženja, imamo prostor koji smo dobili u najam od Grada na pet godina. Međutim prostor je neadekvatan, jer se radi o prostoru koji se nalazi u podrumskom djelu stambene zgrade, malen je za održavanje svih naših aktivnosti. Prostor ima svoj ulaz i rampu, ali nema dovoljno dnevnog svijetla, nema mogućnosti za prozračivanje i nema prilagođeni sanitarni čvor za osobe s invaliditetom. Sada je taj izazov još veći radi situacije s COVID-19, jer u prostoru od 60 m2 neće moći biti više od deset ljudi - zabrinuta je predsjednica.

- Vrlo često smo u prilici čuti svakakve komentare i samih naših članova, koji nas doživljavaju kao produženu ruku lokalne uprave i centra za socijalnu skrb.

Moram naglasiti da je udruga osnovana kao udruga osoba s invaliditetom, roditelja i skrbnika, te da svi koji tamo dolaze i rade kao volonteri. To su najčešće majke, koje dođu u svoje slobodno vrijeme u udrugu na druženje. Teško se nositi onda s predbacivanjima drugih članova koji dođu i nikada ne sudjeluju u nikakvim aktivnostima. Vrlo često se dogodi da se organizira neko događanje, a da se nitko ne odazove.

Jadranka naglašava da čelnici Grada Velika Gorica, imaju sluha za potrebe naših članova.

- Grad je prilagođen potrebama osoba s invaliditetom. U Velikoj Gorici postoji Povjerenstvo za osobe s invaliditetom u koji su uključeni ljudi koji su same osobe s invaliditetom ili se svakodnevno u svom radu susreću s osobama s invaliditetom, također uključeni su stručnjaci i predstavnici udruga. Uloga Povjerenstva je da predlaže i donosi odluke na kojima treba raditi da se poboljša kvaliteta života osoba s invaliditetom u našem gradu i okolici.

Sami čelnici su upoznati s problemima s kojima se osobe s invaliditetom susreću, kao što je ne funkcioniranje odnosno ne adekvatnost rampi koje su ugrađene na pojedinim objektima, te ukazuju na probleme.

Djeca su uključena u redovan vrtić i školu. Grad je izgradio novi vrtić u kojem postoje 3 odgojne skupine za djecu s teškoćama, te u sklopu njega i igralište koje je prilagođeno djeci s teškoćama. Grad osigurava i asistente u nastavi i također sufinancira prijevoz djece i osoba s invaliditetom (tu je uključen prijevoz ZET-om, ali i plaćanje kilometraže ako djecu voze roditelji u školu ili dnevni boravak u Zagreb ili negdje drugdje na rehabilitaciju). Grad je također preko gradskog Crvenog križa organizirao prijevoz za osobe s invaliditetom, nabavio je dva kombija u tu svrhu, te se preko Crvenog križa ostvaruje ta vrsta prijevoza.

Što se tiče zbrinjavanja odraslih članova, u sklopu Centra za odgoj i obrazovanje, postoji radno proizvodna aktivnost u kojoj se nalaze odrasli do 45. godina, a koji su pokretni i mogu samostalno voditi brigu o sebi (hrana, piće i osobna higijena).

U tom segmentu nedostaje organizirani smještaj i dnevni boravak za populaciju koja je teže pokretna i s težim intelektualnim teškoćama, koja ne može ništa sama nego treba nadzor i njegu. Ovdje mislim na populaciju od 21 godine na dalje. Također, problem je starijim roditeljima koji se ne žele biti razdvojeni od svoje djece (osobe s invaliditetom), takvih organiziranih smještaja nema. Privatni domovi za njih nisu rješenje jer su preskupi, a udomiteljske obitelji za njih isto nisu rješenje, jer su izdvojeni iz svoje lokalne zajednice u kojoj su naučeni živjeti i gdje se dobro snalaze.

U lokalnoj zajednici još uvijek postoje predrasude. Nažalost, mi jesmo dosta konzervativni i sve što je drugačije, je dodatni problem. Još uvijek se susrećemo s čudnim pogledima ili komentarima tipa - a jadan/jadna ili siroče/sirota. Vrlo često se dogodi i da se roditelje ili osobe s invaliditetom gleda kao građane drugog reda ili socijalne slučajeve. Diskriminirajuće je da se ljudi sude prema vanjskom izgledu. Nikome ne piše na čelu da li radi i na kakvom je položaju, kakav mu je financijski status, kakve su mu potrebe i kakve su mu sposobnosti. Svi smo mi jednaki, svi mi imamo svoje dobre i loše dane, svi mi imamo svoje zašto i zato, ali i svi mi imamo svoj ponos i svoje dostojanstvo, koje ne želimo da nam ga netko obezvređuje i vrijeđa - poručuje Kosović.

Aktivnosti Udruge u narodnom periodu su nažalost zbog situacije s COVID 19 svedena na najmanju moguću mjeru, doslovno na hladni pogon.

- Planovi su veliki, od pokretanja Kluba-Aktiv, nastavka igraonice GO, rekreacije, druženja, održavanje skupštine u restoranu uz ples i pjesmu koja je našim članovima jako bitna. Planirali smo izlet i razne radionice. Bila su predviđena predavanja, stručna savjetovanja i druge vrste edukacija. Koliko od tog budemo mogli ostvariti ovisi u ovom trenutku od epidemiološke situacije u RH, jer se u našem slučaju radi o ugroženoj skupini ljudi - kaže predsjednica.

- Poručila bih svim osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima i svima ostalima, da ne treba gubiti nadu u bolje sutra. Da iz svake loše stvari dolazi ne jedna, nego najmanje dvije dobre i odlične stvari, da nam je svaki novi dan prilika da napravimo jedan mali korak za budućnost i bolje sutra. Ono što je najvažnije je da smo svi jednaki i da imamo svoje dostojanstvo koje nam nitko ne može oduzeti. Nitko ne može obezvrijediti naše postojanje i naš rad. Svi imamo jednake mogućnosti i ne treba gubiti nadu. Zato glavu gore, osmjeh na lice i okrenimo se svemu lijepome, kao što se suncokret okreće suncu, tako se i mi okrećemo lijepim trenutcima i događajima - poručuje Jadranka Kosović.