'Sport i rekreacija su u funkciji rehabilitacije kako u fizičkom, tako i u psihičkom smislu. Baveći se sportom postaješ društveniji, brže i životno sazrijevaš, jer se znaš nosti s porazima i pobjedama'

 

Zoran Stojanović rođen je 1. veljače 1959. godine u Bosni i Hercegovini, u Brđanima kraj Konjica, kao najmlađe dijete u peteročlanoj obitelji.

- Moje je djetinstvo bilo definirano posljedicom cijepljenja protiv dječije paralize koju sam prebolio s 18 mjeseci. Bolnice, lječilišta, domovi... Školski raspusti su bili najsretniji dani mog djetinstva, jer sam ih proveo u krugu obitelji, rodbine, prijatelja i običaja. Bilo je tu i ranog ustajanja, čuvanja krava, ali i kupanja na Jablaničkom jezeru. Škola je bila udaljena četiri kilometra od kuće te za moj invaliditet predaleko. Stoga sam od drugog razreda osnovne škole pa sve do završetka školovanja bio u domovima za osobe s invaliditetom u Kraljevici i Zagrebu. Da, i domovi su imali svoje pozitivne specifičnosti, discipline u učenju, imali smo razne sekcije – muzičke, foto pa i sportske aktivnosti koje su me dodatno oplemenile i usmjerile u mom životu. Savjeti odgajatelja, a posebno savjeti medicinskog osoblja, ostavili su traga u mojoj rehabilitaciji, kako u fizičkom tako i u psihičkom smislu.

Zbog posljedica dječje paralize ima priznat 90-postotni invaliditet.

Oženjen je sa suprugom Mandom te imaju sina Žarka. Trenutno radi u zagrebačkom Končaru – Distributivni i specijalni transformatori d.d., Odjel prodaje transformatora, kao vodeći komercijalist.

Tijekom života osvojio je više od 130 medalja na raznim gradskim, republičkim i državnim prvenstvima, ne samo u plivanju i sjedećoj odbojci, nego i u stolnom tenisu. Međutim, ipak su dvije glavne discipline koje su obilježile njegove nastupe na najvažnijim natjecanjima plivanje i sjedeća odbojka.

Tako je u sjedećoj odbojci došao do vrlo značajnih rezultata. Na Paraolimpijskim igrama u New Yorku 1984. godine osvojio je peto mjesto, da bi četiri godine kasnije u Južnoj Koreji, u Seoulu, došao na četvrto mjesto. U Norveškoj u Kristiansandu 1985. godine na Svjetskom i Europskom prvenstvu osvojio je drugo mjesto, odnosno srebrne medalje. U nizozemskom Assenu 1990. godine na Svjetskom prvenstvu došao je do trećeg mjesta i osvojio broncu. Na Europskom prvenstvu u njemačkom Leverkusenu 2005. godine došao je do četvrtog mjesta.

Uz sve sudjelovao je na sljedećim Europskim prvenstvima u sjedećoj odbojci: 1981. godine u njemačkom Bonnu, 1987. u Sarajevu u bivšoj Jugoslaviji,  1993. u finskom gradu Järvenpää, 1995. u Ljubljani, 1997. u estonskom gradu Tallinn, 1999. u Sarajevu u Bosni i Hercegovini, 2001. u mađarskom gradu Sárospatak te 2003. u finskom gradu Lappeenranta.

Na Svjetskim prvenstvima u sjedećoj odbojci sudjelovao je također i 1983. u nizozemskom Deldenu, 1986. u mađarskom gradu Pécs i 2006. u nizozemskom gradu Roermond.

U plivanju nastupio je na Paraolimpijskim igrama 1984. godine u New Yorku, zatim 1992. godine u španjolskoj Barceloni, a 1996. godine bio je vođa Hrvatske delegacije u američkoj Atlanti. Na Mediteranskim igrama nastupio je 1993. godine u Francuskoj.

- S Društvom 'Hrabri', kojeg sam član od 1978. godine, obišao sam cijelu Europu, učestvovao na mnogim službenim i neslužbenim takmičenjima u plivanju i sjedećoj odbojci te osvojio bezbroj medalja, od kojih izdvajam osvajanje tri brončane medalje na  Euro League 2005., 2006. i 2007. godine.

Na pitanje je li se ikada suočio s diskriminacijom, odgovorio je:

- Da, u sportskom smislu. Za razliku od današnjeg jednakog statusa vrhunskih sportaša osoba s invaliditetom koji imaju stipendije, nagrade, priznanja, kao i ostali 'zdravi' sportaši toga 'nekdar ni bilo'. Svojom smo upornošću zajedno sa svim ostalim instutucijama pobijedili diskriminaciju.

Videći situaciju u sportu, savjetuje da bi trebalo poduzeti sljedeće:

- Sustav financiranja u vrhunskom sportu je jasno definiran i čini mi se da ima dovoljno sredstava, razumijevanja i podrške svih institucija naše države. Rekreacija je zakinuta i tu nema sredstava, osobito za kolektivne sportove te je teško imati i masovnost iz koje, zapravo, proizlaze vrhunski klubovi i sportaši. Pa, imamo samo individualne europske, svjetske i paralimpijske medalje. Ne mogu sve osobe s invaliditetom biti vrhunski sportaši, ali mogu biti vrhunski, redoviti rekreativci, imati opremu bilo za plivanje, sjedeću odbojku, košarku u kolicima, a sve u funkciji njihove rehabilitacije.

Uz sport i posao te obitelj, ipak ima još nešto što obožava.

- Imam strašan hobi. Selo iz mene nije izašlo. Volim vrt i voćnjak i od travnja do listopada sam u njima - priznao je.

Dakako da mu uz sve ostaje malo slobodnog vremena.

- Osim hobija koje sam naveo u svoje slobodno vrijeme povremeno treniram, a manje igram i sjedeću odbojku te obavljam funkciju tajnika Sportskog društva invalida 'Hrabri'. Funkcija tajnika je zahtjevna i traži puno rada i odricanja. Član sam i Izvršnog odbora Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom.

Na pitanje gdje smatra da je ostavio najviše traga u svom djelovanju, rekao je:

- Svojim sam primjerom i upornošću bio uzor mnogim sportašima i udrugama. Bodrio sam osobe s invaliditetom, osobito mlade, ukazujući im da mogu biti vrhunski sportaši, da mogu imati posao, da mogu imati obitelj i biti korisni članovi društva.

Na život mu je najviše ostavio traga upravo Dom za osobe s invaliditetom jer 'tamo je bilo discipline i reda: škola, učenje, odgoj, slobodne aktivnosti - sport i rekreacija, uzajamno poštivanje, prve ljubavi'.

- Puno je životnih uzora i teško je jednog izdvojiti, jer ste od svakog nešto pokupili. Općenito su mi uzori 'mali ljudi' koji su iz ničega stvorili život s osmijehom, a istovremeno ostali skromni – kaže o životnim uzorima.

- Sport i rekreacija su u funkciji rehabilitacije kako u fizičkom, tako i u psihičkom smislu. Baveći se sportom postaješ društveniji, brže i životno sazrijevaš, jer se znaš nosti s porazima i pobjedama – poručio je za kraj.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 15.11.2018