Centar inkluzivne potpore IDEM je nevladina udruga, osnovana pred 24 godine suradnjom stručnjaka iz prakse, sveučilišnih djelatnika i roditelja djece s teškoćama

 

Povodom skorašnje konferencije pod nazivom “Pomoćnik u nastavi u inkluzivnom obrazovanju – istraživanja i praksa”, koju priprema Centar inkluzivne potpore IDEM u suradnji s Učilištem za obrazovanje odraslih IDEM, a koja će se održati u prostorijama Ministarstva znanosti i obrazovanja 16. listopada 2018., razgovarali smo s prof.dr.sc. Ljiljanom Igrić, predsjednicom Centra inkluzivne potpore IDEM i ravnateljicom Učilišta za obrazovanje odraslih IDEM.

Recite nam, za početak, nešto Centru inkluzivne potpore IDEM.

- CIP IDEM je nevladina udruga, osnovana pred 24 godine suradnjom stručnjaka iz prakse, sveučilišnih djelatnika i roditelja djece s teškoćama. Djelujemo na području cijele Hrvatske putem podružnica i samostalnih udruga.

Naši ciljevi su razvoj i širenje modela potpore odgojno-obrazovnim ustanovama i obitelji koji osigurava djeci i mladima i s posebnim edukacijskim potrebama i djeci manjinskih skupina ostvarenje prava na odgoj i obrazovanje u redovnim predškolskim i školskim ustanovama zajedno s ostalima.

Nizom projekata u proteklom periodu razvili smo razne oblike potpore (koje su kao takve uvedene i u nacionalne strategije o pravima djece i osoba s invaliditetom od 2007. godine). Započeli smo s edukacijama nastavnika u školama kako bi oni postali nositelji inkluzivne školske klime, osnaživali roditelje putem grupnih i individualnih oblika rada, razvili mobilne stručne timove i provodili edukacije za njih, uvodili pomoćnike u nastavi i osmislili i izvodili edukacije pomoćnika, kao i program osposobljavanja pomoćnika za to zanimanje. Istovremeno smo pružali superviziju svim sudionicima inkluzivnog obrazovanja, kako bi bili spremni na izazove s kojima se susreću.

U tijeku su pripreme konferencije pod nazivom “Pomoćnik u nastavi u inkluzivnom obrazovanju – istraživanja i praksa” – kako je nastala ideja i o čemu je točno riječ?

- Konferencija je proizašla kao rezultat istraživačkog projekta “Uloga pomoćnika u nastavi iz perspektive nastavnika i pomoćnika u nastavi“, koji su tijekom godine dana provodili CIP IDEM s Učilištem za obrazovanje odraslih IDEM. Na istraživanje nas je ponukala praksa u školama, prvenstveno nesretne obitelji koje su nas tražile pomoć prilikom ostvarenja prava na pomoćnika za svoje dijete, ili im se dijete već naviklo na jednog pomoćnika, a on bi otišao jer je našao drugi posao, a nisu bili niti rijetki slučajevi da dijete nije nikako moglo prihvatiti dodijeljenu mu osobu za pomoćnika. Supervizijama s pomoćnicima uočili smo pred kojim se sve izazovima oni nalaze u školama, od suradnje s nastavnicima do suradnje s roditeljima, a slično je i s nastavnicima, kojima su pomoćnici bili velika novina i neki su to teško prihvaćali.

Kao osoba koja svakodnevno radi na unapređenju sustava školovanja učenika s posebnim odgojno obrazovnim potrebama, što vidite kao glavne probleme u sustavu pomoćnika u nastavi?

- Problema je više i neću ih moći izreći po nekim prioritetima, jer su svi važni. Prvo i osnovno pitanje je pravo na pomoćnika, koje se ne ostvaruje jednako za svu djecu bez obzira u kojem gradu ili županiji žive, budući da je zakonska regulativa još u proceduri donošenja. A kad i bude donesena, ako se neće raditi na usklađivanju različitih praksi, problem će ostati, pa od dvoje djece s istom vrstom teškoće, jedno će ostvariti pravo na pomoćnika, a drugo, u nekoj drugoj županiji, neće. Ne bih o izvorima takve prakse.

Izbor pomoćnika je vrlo ozbiljan problem, a prilazi mu se bez potrebne pažnje.

U praksi se premalo vodi računa o osobnim kompetencijama pomoćnika, pa učenik dobije posve neprikladnu osobu, koja se primjerice boji djetetovih reakcija.

Učitelji često ne znaju što je uloga pomoćnika i kako surađivati s njime. Poslovi pomoćnika u praksi često ne odgovaraju potrebama učenika, prezaštičuje ga se. Uhodan primjer je da pomoćnik piše umjesto učenika, jer učenik ne može brzo prepisivati s ploče. To je nepotrebno, jer ako dijete ima teškoće u pisanju, ne daju mu se takvi zadaci nego dobije predložak. Poseban problem je profesionalna osposobljenost pomoćnika.

Je li trenutna razina educiranosti pomoćnika u nastavi u Hrvatskoj zadovoljavajuća, na čemu treba raditi?

- Nije. Ima još uvijek pomoćnika koji ne prođu nikakvu edukaciju. Najviše ih prolazi edukaciju od 20 sati, koja može pomoći samo toliko da se u prvi mah snađe u svojoj novoj ulozi. Međutim, ako izvoditelji edukacije ne razumiju što je uloga pomoćnika, oni će upoznati pomoćnika najviše s onim što učenici s određenim teškoćama ne mogu, a manje s metodama rada. Pored toga, usmjerit će ih samo na učenika s teškoćama, a odnosu s drugom djecom se neće pridavati potrebna pažnja, a to nema veze s inkluzijom. Ako učenik nije prihvaćen u razredu, bit će nesretan, tako je mogao biti i u posebnom razredu.

Zadnjih 6 godina postoji program osposobljavanja pomoćnika u nastavi od 218 sati, koji su izradili suradnici IDEM-a u suradnji s Agencijom za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih prema uzoru na Nacionalne standarde zanimanja pomoćnik u nastavi i programe Velike Britanije. Danas je to jedini obavezni program osposobljavanja za zanimanje pomoćnika. Polaznici tog programa imaju prikladnu edukciju na razini one koji imaju pomoćnici u svijetu.

Potrebno je da svaki pomoćnik u nastavi ima priliku steći iskustvo kroz edukaciju koja osigurava i praktičan rad i da položi ispit kojim će dokazati svoju spremnost. Škola koja je inkluzivna i gdje vlada klima prihvaćanja učenika s teškoćama najbolje je mjesto za stjecanje potrebnih kompetencija.

Prema vašim saznanjima, koji se problemi najčešće javljaju na relaciji učitelj – pomoćnik u nastavi?

- Problemi se ne javljaju kad pomoćnik i učitelj znaju što je uloga pomoćnika. Na žalost, često niti jedni niti drugi ne znaju, pa je moguće da dobiju upute u školi kako raditi, a one nisu u skladu s inkluzivnim pristupom i dijete je opet izloženo diskriminaciji, jer uz njega stalno sjedi pomoćnik (bez obzira na vrstu oštećenja) i bavi se samo njime, što je čak naglašeno cijelom razredu. Iskustvo drugih država koje su puno ranije započele s uvođenjem pomoćnika je da takav rad pomoćnika doprinosi izdvajanju učenika i čini ga ovisnim, što je suprotno svrsi ove podrške. Problem može biti i taj da se od pomoćnika očekuje da će izraditi potreban didaktički materijal ili čak da će znati prilagoditi građu. Činjenica je da neki pomoćnici koji vole ovaj posao, završili su osposobljavanje za pomoćnika (ne samo edukaciju od 20 sati), to i čine i postižu lijepe uspjehe i s njima su roditelji oduševljeni, a škola zadovoljna. Učilište IDEM čak potiče polaznike da u ovoj prijelaznoj fazi to i čine, bez obzira na broj sati za koji su plaćeni, naravno, u nadi da tako neće ostati.

Koja je uloga roditelja u obrazovanju djeteta s poteškoćama u razvoju?

 - Uloga roditelja je jako velika.Vrlo često da roditelj nije uporan i da ne čini sve moguće i nemoguće da uključi dijete u redovni vrtić, a kasnije u školu, i to redovni razred, učenik bi ostao po strani u nekim posebnim grupama ili čak specijaliziranim ustanovama. Traži se njihova aktivnost u dobivanju podrške pomoćnika, pa ako ova nije prikladna, inzistiranje na promjeni, i uz sve to da još radi s djetetom kod kuće (kao i većina roditelja ostale djece).

Prema vašim saznanjima, kakve su reakcije ostale djece u razredu prema djetetu s poteškoćama i njegovom pomoćniku, da li pomoćnik u nastavi djetetu s poteškoćama stvara barijeru u uspostavi prijateljstava – primjerice, dijete se previše oslanja samo na pomoćnika?

- Reakcije ostale djece su sjajne, posebno kad učenik dobije pomoćnika još na početku školovanja i ima sjajnog učitelja koji voli svoj posao i svjestan je da je učitelj za svu djecu. Takav asistent je učenicima “drugi učitelj“ i obraćaju mu se kad god nešto trebaju. Problem se može javiti kad učenik dobije pomoćnika tek u višim razredima, a nepovoljan položaj učenika u razredu se već razvio. No i u tim slučajevima može sve krenuti nabolje i da ostali učenici vide korist od te nove osobe u razredu. Mogu pri tome naučiti od pomoćnika kako se i oni mogu uključiti u podršku svom vršnjaku s nekim teškoćama (ako do tada to i nisu radili).

Što je potrebno doraditi u sustavu pomoćnika u nastavi?

- Već je puno učinjeno osiguravanjem pomoćnika u nastavi u prošlih 10 godina. Učitelji su se snalazili kako su znali, neki bolje, neki lošije. Postepeno su imenovani koordinatori u školama za pomoćnike, što je  još više unaprijedilo rad, ako je koordinator stekao znanja što je uloga pomoćnika. Sada je potrebno pročistiti uhodanu praksu i uzeti ono što je dobro i što vodi osiguranju prava učenika na obrazovanje s ostalim vršnjacima, što razvija njegovu samostalnost, što ga čini sretnim u razredu, a odbaciti ono što je dovodilo do suprotnih ili polovičnih učinaka. Hrvatska je donijela već pred 10 godina strategije kako organizirati inkluzivnu školu, od osnivanja centara za podršku inkluziji (posebne ustanove u resoru socijalne skrbi već imaju tu mogućnost), mobilnih stručnih timova, koji će iz centara redovno odlaziti u škole i pružati onu stručnu podršku, za koju škola nema stručnjaka (bilo psihologa, pedagoga, edukacijskog rehabilitatora, logopeda ili socijalnog pedagoga) te uvođenje pomoćnika u nastavi. Pomoćnici u nastavi uvedeni su i u regulativu, omogućeno je odobrenjem MZO i osposobljavanje za  poslove pomoćnika u nastavi. Danas se može u Pravilniku o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (NN, 2015) naći podloga za navedeno, barem za teškoće učenika koji prema Zakonu o odgoju i obrazovanju (članak 65) spadaju u “teškoće u razvoju“, što ne obuhvaća neke skupine učenika kojima je u jednom periodu školovanja nasušna potreba podrška za svladavanje učenja (primjerice, učenici s hiperaktivnosti i poremećajem pažnje, specifične teškoće učenja i dr.).

Razgovarala: Anita Blažinović

Objavljeno: 14.09.2018