Majka sam problematičnog djeteta kojeg otac zanemaruje

PITANJE: D.C. (27) Majka sam sina od sedam godina koji ima česte izljeve bijesa, sukobljava se s djecom u školi, razgovara sam s njegovom učiteljicom i ne znam što da radim. Moj suprug ne sudjeluje u odgoju, sama brinem o našem sinu

Razmišljam može li mi socijalna radnica pomoći da popravim odnos sa sinom i  smirim njegovu agresivnost?
ODGOVOR: Izljevi bijesa mogu biti česti kod neke djece. Oni su najčešće odgovor na neke situacije ili stanja koje dijete opterećuju ili smetaju. Obično se bijes javlja kad se duže vrijeme kod djeteta potiskuje neka potreba. Poznato je da dijete ne može na duži rok odgađati neku svoju potrebu.  Npr. kad je dijete gladno ili žedno, ne možemo ga ostaviti da čeka satima da ne zadovolji tu svoju primarnu potrebu. Ponekad dijete i ne zna izraziti potrebu za hranom ali će nam svojim ponašanjem dati signal da je gladno. Moj trogodišnji unuk svoju potrebu za hranom iskazuje pojačanim Anđelka Bunić, prof. def.nemirom i otvaranjem ormarića, ladica ili diranjem stvari koje inače ne dira. Ako ne reagiram na tu vrstu neverbalne komunikacije, slijedi druga faza kad se baca na pod i vrišti. Trebalo mi je neko vrijeme da otkrijem što mi kojim ponašanjem pokušava reći, (ne živimo zajedno već mi povremeno dolazi u posjetu), i kad sam prihvatila njegov način izražavanja njegovih potreba i zadovoljavanja istih negativnih oblika ponašanja je nestalo.

Bijes je nagomilana agresivnost koja mora izaći iz djeteta. Ako ne izađe i ako se potiskuje, može imati dalekosežne loše posljedice na razvoj djeteta kao i za  kasniji razvoj osobe, jer to potiskivanje može za posljedicu imati  skrivene „mine“ na koje nagaze oni koji najčešće nemaju nikakvu vezu s postojećim stanjem u odrasloj dobi, ali svojim ponašanjem, gestom ili govorom izazovu bolno sjećanje na neko davno potisnuto iskustvo iz djetinjstva i time aktiviraju potisnuti bijes, a osobu koja ga je izazvala na takav način, svaki puta iznenade i ostave u nedoumici kako se ponašati u takvoj situaciji. Drugi vid potisnutog bijesa iz djetinjstva očituje se u želji odrasle osobe da svima i svakome udovolje, ( a to je nemoguće), misleći kako bi tako stekli naklonost osoba kojima udovoljavaju. Takav vid ponašanja dovodi do velikog iscrpljivanja a rezultat nije onakav kakav bi te osobe željele pa dolazi do nezadovoljstva i osjećaja manje vrijednosti.
Bijesom djeca svraćaju pozornost na sebe a time šalju i signal da im treba pomoć. Uvijek je bolje da dijete traži na takav način pomoć nego da je mirno i povučeno pa često i ne vidimo što mu je potrebno za njegov razvoj i odrastanje i u neku ruku ga zanemarujemo te time odgajamo nesigurno dijete s lošom slikom o sebi.
U svom profesionalnom radu s djecom s razvojnim  poteškoćama, kao i u odgoju svoje vlastite  djece, poticala sam izbacivanje negativnih emocija na prihvatljiv način, nazivajući to „polaganim ispuštanjem pare iz expres lonca“, predočavajući im što bi se dogodilo s loncem punim pare kad bi eksplodirao. Kako djeca vole slikovite izraze,  govorila sam im jezikom koji im je bio razumljiv, te smo tako rješavali problem iznenadnog izljeva bijesa koji i nije bio iznenadan jer je obično bila potrebna neka kap koja bi prelila vodu u prepunoj čaši. S našeg stajališta, izljev bijesa je mogla potaknuti neka sitnica koju jesmo ,( ili nismo ni registrirali),  ali za dijete koje nije naučilo na prihvatljiv način izaći iz frustrirajućih situacija, bila je to upravo ona kap koju sam spomenula.
Kod vas je otegotna okolnost što otac djeteta ne sudjeluje u odgoju a upravo nedostatak muške komponente u odgoju stvara nedostatak  modela oca s kojim bi se vaš sin mogao identificirati.
Spominjete razgovor s razrednicom ali ne spominjete jeste li njime bili zadovoljni. Je li vas razrednica uputila na pedagoga ili psihologa škole( ako ga ista ima)? Je li vas, poznavajući reakcije vašeg sina, razrednica uputila na koju drugu instituciju? Ako nije, možda bi i razrednica trebala u pogledu vašeg sina dobiti koji stručni savjet. Bivša razrednica mog srednjeg sina, koji je pokazivao elemente hiperaktivnosti, surađivala je sa mnom, (na obostrano zadovoljstvo), u odgoju i pitala me za savjet ako je naišla na problem koji nije znala sama riješiti.
Svakako je dobro da upoznate svoju socijalnu radnicu s problemom koji imate. Možda će vas ona znati, kad joj opišete sve svoje poteškoće koje u životu imate kao samohrana majka, (nadam se da sam dobro shvatila iz vašeg pitanja da spadate u tu kategoriju), uputiti što i kako dalje. Nije sramota tražiti pomoć ako nam je potrebna.
Anđelka Bunić, prof. def., Zadruga Martinov plašt