PITANJE: I. N. (29) Teško mi je gledati prijateljicu koja ima sve preduvjete da bude zadovoljna svojim izgledom, a ona pada u sve dublji ponor.

 

Ja sam potpuno gluha od dvanaeste godine, ona je potpuno zdrava na prvi pogled, ali kada je upoznate to je prestrašno. Izgleda kao lutka, uistinu je lijepa, ali svako ogledalo je povod za zurenje i traženje novih, samo njoj vidljivih mana. Korigirala je uši, pa nos, zubi su joj savršeni, ali nikada nije zadovoljna. Uvijek pronalazi novu manu.

Najbolje smo prijateljice od malena i želim joj pomoći. Sjećam se da je još kao djevojčica bila nezadovoljna svojim izgledom. Ne znam može li kod nje biti riječ o dismorfofobiji i treba li pomoć? Brine me što se počela i distancirati od društva i zatvarati u kuću.

ODGOVOR: Kada je netko opsjednut izgledom i vidi sebe drugačije nego ga vide ostali, može se reći da takva osoba ima poremećaj koji se naziva dismorfofobija. U mozgovima ljudi koji pate od ovakvog poremećaja znanstvenici s kalifornijskog sveučilišta uočili su prilično nenormalne veze između raznih dijelova mozga, kao i prevelika odstupanja u kvaliteti procesuiranja vizualnih i emocionalnih informacija. Tjelesni dismorfni poremećaj podrazumijeva zaokupljenost umišljenom manom tjelesnog izgleda ili pretjeranu iskrivljenost u doživljaju minimalnog i beznačajnog tjelesnog odstupanja. Te osobe sebe zaista vide na drugačiji način od onoga kako ih okolina percipira. Dismorfofobija se najčešće manifestira usredotočenošću na beznačajne detalje na tijelu (prištić na nosu, pjega na ruci i sl.), a da pritom ne obraća pozornost na tijelo kao cjelinu. To postaje opsesivno i osoba koja ima ovaj poremećaj nije u mogućnosti da, zbog opterećenosti izgledom, normalno živi. Poremećaj je prvi put spomenuo talijanski liječnik Morselli, 1886., pod nazivom dismorfofobija. Sigmund Freud je također opisivao svog pacijenta kojeg je nazvao "čovjek vuk", a koji je imao klasične simptome tjelesnog dismorfnog poremećaja. Bio je uvjeren da je njegov nos toliko ružan da je izbjegavao bilo kakav posao i društveni život. Malo je studija o tjelesnom dismorfnom poremećaju, tako da pouzdani podaci o njegovoj učestalosti manjkaju. Dostupni podaci ukazuju da se najčešće javlja u doba adolescencije, ali vrlo često, kao dobro skrivani poremećaj, manifestan postaje u odrasloj dobi. 
Neke studije pokazuju da je više od 90 posto pacijenata sa tjelesnim dismorfnim poremećajem barem jednom u životu imalo tešku depresivnu epizodu, više od 70 posto ih je imalo neki anksiozni poremećaj, a oko 30 posto psihotični poremećaj. 
Po američkom dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje da bi se skup simptoma koje pacijent navodi mogao nazvati tjelesnim dismorfnim poremećajem potrebne su sljedeće karakteristike: postoji pretjerana zaokupljenost manom u tjelesnom izgledu, mana je ili umišljena ili, ako postoji, blaža tjelesna anomalija, a brige dotične osobe oko mane su značajno pretjerane. Ovakva zaokupljenost uzrokuje osobi značajne smetnje ili oštećenja u socijalnom radnom, obiteljskom i drugim oblicima funkcioniranja, a ne može se bolje objasniti nekim drugim duševnim poremećajem. Poremećaj najčešće nastaje postupno, iako može imati i nagli početak. U pravilu prođe dosta vremena dok osoba sa ovakvim poremećajem primjeti da joj je funkcioniranje, radi zaokupljenosti određenim dijelom tijela, oštećeno. 
Liječenje kirurškim, dermatološkim, stomatološkim i sličnim zahvatima, na način da se "popravi" određeni dio tijela, uglavnom je bez rezultata. Kako je poremećaj vrlo često u komorbiditetu sa drugim duševnim poremećajima, uz adekvatan psihofarmakološki tretman potrebna je psihoterapija. Dismorfofobija je bolest direktno povezana sa slikom koju imamo o vlastitom tijelu. Treba znati da ovaj poremećaj kod adolescenata može biti prolazan, naime djeca te dobi obično imaju poteškoća da se naviknu na promijene koje prate odrastanje. U tom slučaju se ne treba brinuti. Nekad osoba ide to točke da prekine svaki kontakt sa okolinom, izolacija i neprihvaćanje sebe vodi do depresije. Tada je neophodna pomoć psihologa. Body integrity identity disorder (BIID) izuzetno je rijedak fenomen koji se javlja kod osoba koje žele amputaciju jednog ili više zdravih udova ili priželjkuju paralizu vlastitog tijela.

In Portal

Objavljeno: 20.01.2016