"Moja želja bila je omogućiti svakom djetetu, bez obzira na oštećenje vida, da se kreativno izrazi. Dati mu alat, naučiti ga osnove i pružiti mu mogućnost da nam otkrije komadić svog svijeta", kaže profesorica likovne kulture Tanja Parlov

 

U izlozima i prostoru knjižnice Voltino, u ulici Dragutina Golika 36, postavljeni su radovi učenika oštećena vida Centra za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek' iz Zagreba, nastali pod vodstvom profesorice likovne kulture Tanja Parlov.

Djeci oštećenog vida koja se školuju u Centru daje se mogućnost da se kroz prilagođene tehnike likovno izraze, prikažu svoje spoznaje i iskustva i na taj im se način pokušava približiti svijet koji ih okružuje. Izložba je otvorena do 30. studenog, a prostor knjižnice dostupan je osobama koje se kreću u invalidskim kolicima.

"Likovna kultura je predmet u kojem se prvenstveno odgaja pažnja. Učimo gledati, zapažati, istraživati i kreirati. Kod učenika oštećena vida taj postupak je znatno otežan, no to ne znači da ne možemo postići odlične rezultate", kaže Tanja Parlov.

"Za učenike oštećena vida likovna kultura je izrazito važan predmet koji nam omogućuje da taktilno i vizualno naučimo zapažati svijet oko sebe i samostalno kreirati svoj doživljaj istog. U istraživanju likovnog jezika jako nam je važan pristup i redosljed u usvajanju likovnih sadržaja.

Prvo počinjemo od taktilnog istraživanja prostora i tijela u prostoru. Znači, naši prvi zadaci vezani su za upoznavanje prostora u kojem se nalazimo, važnosti njegove veličine obzirom na nas, radi li se o velikom ili malom prostoru, unutarnjem ili vanjskom, punom ili praznom. U prvoj fazi ga upoznajemo dodirom, igrama u prostoru, a kasnije i oblikujemo.

Zatim postajemo svjesni raznih oblika koj nas okružuju. Zato prvo oblikujemo jednostavne mase – zbijeno, linijsko, plošno, kako bi s vremenom bili spremni oblikovati sve složenije oblike iz prirode ili mašte.

Oblikujući i dodirujući mase postajemo svjesni površine koja nam je slijedeća točka istraživanja. Svaki oblik je ima. Krećemo od osnovnih razlika: hrapavo ili glatko, tvrdo ili mekano, suho ili mokro, a zatim svoja saznanja proširujemo na udubljeno i ispupčeno, dakle reljef.

Boja je isključivo vizualan likovni element i njom se mogu izražavati učenicima koji imaju bar mali ostatak vida. Podražaj svjetla dovoljan je da bi se upoznali jaki kontrasti svjetla i tame, tj. crnog i bijelog ili najjači kontrast među bojama,žute kao tople boje naspram plave hladne boje. Boja je vezana uz fenomen svjetla i samo ju tada možemo istraživati. Nedostatak svjetla onemogućuje nam da vidimo boje. Potpuno slijepi učenici doživljavaju boju isključivo taktilno kao slikarski materijal, što itekako može biti zanimljivo.

Tek kad smo istražili ove likovne elemente možemo odnose u prostoru upoznavati i u prostoru papira kroz likove na plohi.

Na kraju istražujemo crtež koji je za slijepu osobu izuzetno zahtjevan i složen likovni element. Njihova percepcija i kreacija crteža potpuno je drugačija nego kod osoba koje imaju ostatak vida. Tu nema dubine, perspektive, anfasa ili profila. Slijepa osoba gradi crtež na spoznajnoj razini taktilnog iskustva.

Prvenstveno oblikujemo u glini, ali kao kiparski materijal koristimo i papir, žicu, tip masu, plastelin... Želja da se i slika može opipati dovela nas je do tehnike kaširanja novinskim papirom u obrisu, ponekad i površini u kombinaciji s bojom. Crtamo izrezanim crtama od debljeg papira jer nemamo razvijenu grafomotoriku obzirom da ne pišemo slova olovkom već uz pomoć brajevog stroja. Lijepimo likove u tehnici kolaža, ostavljamo tragove olovke na foliji za pozitivno pisanje. Moja želja bila je omogućiti svakom djetetu, bez obzira na oštećenje vida, da se kreativno izrazi. Dati mu alat, naučiti ga osnove i pružiti mu mogućnost da nam otkrije komadić svog svijeta", kaže na kraju profesorica Tanja Parlov.

Božica Ravlić

Objavljeno: 17.11.2015