PITANJE: S. O. (26) Poštovani, živim sama što izaziva iznenađenje okoline jer sam osoba sa 100-postotnim invaliditetom. Ne mislim da je to hrabrost, ludost, već jednostavno životne okolnosti.

 

Ne javljam se zbog sebe, već prijateljice čije stanje me silno brine. Ona ima blaži oblik invaliditeta i u odnosu na mene ima uvjete za kvalitetniji i ispunjeniji život, jer, budimo iskreni, ipak me moje stanje sprječava u mnogim aktivnostima. Pa ipak, ona svoje ponašanje pravda strahom od samoće. Ne znam kako joj pomoći jer vidim da ulazi u veze s muškarcima koji je ne poštuju kao ženu, česti prekidi dovode je do trenutaka kada se povlači od nas koji smo joj prijatelji i usudila bi se reći pada u depresiju. Ima ispade koje ne mogu objasniti, a ni opravdati. Ponekad dolaze i fiksne ideje, pa svako malo pomišlja da ima neku opasnu bolest. Ipak, bojim se kakve misli joj dolaze u tim tmurnim danima i voljela bih je osvijestiti da vrijedi isto, bila u vezi ili sama, kao i da samoća može biti sasvim ugodna u normalnoj mjeri. Teško je opisati njezine promjene u ponašanju, volim je i želim joj pomoći.

ODGOVOR: Strah od samoće je prilično apstraktan pojam, pa vrijedi provjeriti što se krije ispod površine. Razlozi su često iracionalni. Osoba koja veruje da boluje od neke bolesti može osjetiti vrlo intenzivan strah od samoće, jer neće biti nikoga da joj pomogne i pozove liječnika ako se nešto loše dogodi. Osoba koja kada je sama nema nikakvu inicijativu i veruje da je nesposobna za samostalan život, jer je paralizirana anksioznošću, vjeruje da nije zaslužila da bude s drugima, da nije dovoljno dobra ili zanimljiva pa se zato povlači, ali se istovremeno boji samoće, koja duboko vjeruje da će u životu ostati sama, pa pristaje na partnerski odnos koji joj ne odgovara što može biti povezano s uverenjem “ja ne vrijedim ako nisam u vezi” . Riječi kojima ste opisali prijateljicu potvrđuje da ona treba pomoć.

Možete li otvoreno razgovarati s njom zašto se ne osjećate sposobna za suočavanje s izazovima i ljudima općenito, te u partneru traži pomoć i zaštitu? Vjerojatno traži partnere koji djeluju snažni i samopouzdani, no to često nosi i rizik da će se oni pokazati dominantni, kontrolirajući, arogantni, pa i nasilni. Moguće je da su joj roditelji, posebno majka, bili puni straha i tjeskobe, ili da je imala "presavršeno" djetinjstvo tj. roditelji su bili prezaštitnički usmjereni i nije imala prilike naučiti se suočiti s izazovima.

U situacijama kada je sa strahom povezana i neka vrsta poremećaja raspoloženja (npr. depresivni poremećaj) uz psihoterapiju može se prepisati i terapija medikamentima. Strah od samoće može biti vezan za gubitak drage osobe. U tom slučaju osobi je potrebno vrijeme da se adaptira na novonastalu situaciju. Kada nekog izgubimo stalno recikliramo osjećaj tuge i boli na način da razmišljamo o toj osobi, vidimo njegovu ili njezinu sliku pred svojim očima, čujemo njegov glas. Tada nam se čini da bol nikada neće proći. Društvo drugih nam pomaže razmišljati o nečem drugom i intenzitet boli nije toliko jak. Dok ponovo ne ostanemo sami.

Pokušajte djelovati na prijateljicu i ohrabrite je da sudjeluje u aktivnostima kojima se nekada radovao, kao hobiji, sport, religijske ili kulturne aktivnosti, ali ne tjerajte da odjednom preuzme previše zadataka. Ona treba zabavu i društvo, ali preveliki zahtjevi mogu pojačati osjećaj neuspjeha. Nikako je ne optužujte za lijenost ili da hini kako je bolesna, te nemojte očekivati kako će se sama "izvući" iz stanja koje kažete traje već neko vrijeme.

Ako su prisutni umjereno do jako izraženi simptomi depresije, odmah i bezrezervno potrebno je obratiti se obiteljskom liječniku ili psihijatru. U većim gradovima postoje centri kao i 24 sata otvoreni (dežurni) telefoni koji pružaju psihološku pomoć u krizi, u stanjima panike ili u trenucima beznadnosti, preplavljenosti crnim ili suicidalnim mislima. U Zagrebu, pri KBC-u Rebro u tu svrhu djeluje Centar za krizna stanja i prevenciju suicida Klinike za psihijatriju, tel. 01 2376 335.

In Portal

Objavljeno: 15.06.2015