U ranom djetinjstvu izgubila sam sluh, imala grozan brak u kojemu sam bila žrtva nasilja, ali danas ipak živim sretan i ispunjen život

Kako pisati o gluhoći iz perspektive osobe koja čuje? Osobno mislim da osobe oštećena ili bez sluha žive život kao i svaka druga osoba, ako joj mi koji čujemo ne stvaramo probleme svojim primitivnim ponašanjem. Mislim da je život bez sluha jednako vrijedan, ovi ljudi žive, školuju se, osnivaju obitelj, imaju svoj jezik i svoju kulturu. Vjerojatno doživljavaju svijet na drugačiji način, ali oni su samo različiti. To je ono što moramo shvatiti i prihvatiti.
Gluhoćom se smatra gubitak sluha u govornim frekvencijama (od 500 do 4000 Hz) veći od 81 decibela. Nagluhošću se smatra oštećenje sluha od 25 do 80 decibela. Prema stupnju oštećenja sluha nagluhost se dijeli na lakše oštećenje sluha od 25 do 35 decibela na uhu s boljim ostacima sluha u govornim frekvencijama. Umjereno oštećenje sluha od 36 do 60 decibela na uhu s boljim ostacima sluha u govornim frekvencijama. Teže oštećenje sluha od 61 do 80 decibela na uho s boljim ostacima sluha u govornim frekvencijama. Neodređeno ili nespecificirano oštećenje sluha. Katarina Tonlović, predsjednica Saveza gluhih i nagluhih grada Zagreba, za In-Portal ispovjedila je svoju priču koja onima s oštećenjem sluha uistinu može poslužiti kao putokaz prema ispunjenom i sretnom životu.

Djetinjstvo puno ljubavi

- Rodila sam se u kući moje bake i djeda u malenom predivnom selu Bribiru, udaljeno 5 km od Novog Vinodolskog u gluho doba noći. Bilo je proljeće i sve je mirisalo na nov život, kao i moj dolazak. Kada sam imala godinu i pol, mama i teta (tata je tad bio u Africi kao gastarbajter), primijetile su da ne reagiram na zvukove. Povijest se ponovila, moja starija sestra izgubila je sluh kad je imala dvije  i pol godine. Jednostavno smo polako gubile sluh kao da je netko ugasio svijeću i naš sluh je nestao. Mama i teta  nisu se uspaničile, imale su snage i volju da nas upute na pravi put, kao zdravu djecu.  Naučile su nas govoriti, pisati, imale smo krasno djetinjstvo puno ljubavi i topline – priča Katarina.

KAKVE VEZE IMA GLUHOĆA UHA KADA UM ČUJE. JEDINA PRAVA, NEIZLJEČIVA GLUHOĆA JE GLUHOĆA UMA. (Victor Hugo)

Većina osoba koje čuju na gluhoću gleda kao na medicinski problem. Medicinski model gluhoće, tzv. model deficita, tretira gluhoću kao patološko stanje koje treba liječiti. Danas se u razvijenom svijetu gluhoću ne smatra invalidnošću, već različitošću. Iako je percepcija vlastitog identiteta individualna stvar koju treba poštivati. Rezultati istraživanja Bat-Chava i Lindermayer (1996.godine) ukazuju kako 24 posto gluhih u Americi imaju identitet čujućih osoba i na vlastitu gluhoću gledaju isključivo iz medicinske perspektive. Tu skupinu čine gluhi i oni obrazovani u oralnim školama.

Odlazak u Suvag

- Ujak, mamin brat,  u to je vrijeme živio u Zagrebu i saznao da postoji škola za gluhe. Mama, presretna odvela je stariju sestru u školu za gluhe “Slava Raškaj“ u Ilici. Ja sam ostala s tetom još dvije godine i tada krenula u školu, ovaj put u Suvag. Bilo nas je 15 učenika, podijeljene u tri grupe po 5. Bili smo tzv. pokusni kunići i završili uspješno 4 razreda osnovne škole. Nakon toga prešle smo  u redovnu školu (čujuću) do kraja osmog razreda. Nakon osnovne upisala sam se u grafičku školu, koju sam završila s vrlo dobrim uspjehom. U tom mom najljepšem đačkom dobu s mnogo truda, pomoći od profesora, logoped, a najviše od vlastite majke, naučila sam normalno živjeti i prihvatiti svoju invalidnost i gluhoću. Živjela sam u svijetu tišine. Nakon završetka grafičke škole odmah sam se zaposlila. Radila sam u štampariji Vjesnik do mirovine, bez prekida – pripovijeda Katarina

Prihvaćanje znakovnog jezika kao pravog jezika rezultiralo je time da se sedamdesetih godina u obrazovanju gluhe djece uvodi tzv. totalna komunikacija - korištenje svih mogućih sredstava komunikacije s gluhima, uključujući tu i istovremenu (simultanu) uporabu više komunikacijskih sredstava, govora i znakova, slike i teksta. U svijetu je ova metoda napuštena jer se pokazalo da je istovremeni (glasovni) govor i korištenje znakovnog jezika miješanje dvaju jezika, što za posljedicu ima slabi rezultat u učenju glasovnog jezika. Nakon mnogo istraživanja pokazalo se da je najbolji pristup za većinu gluhe djece bilingvizam. Bilingvizam je poznavanje i redovita uporaba dva ili više jezika. Bilingvizam znakovni jezik – oralni jezik je jedini način da se to postigne, dakle da gluho dijete odmalena komunicira sa svojim roditeljima, razvija kognitivne sposobnosti, komunicira u punoj mjeri s okolinom i inkulturira se u svijet čujućih i svijet gluhih.

Povratak znakovnog jezika

U Hrvatskoj je već desetljećima službeno zastupljena samo jedna metoda obrazovanja koja se naziva (isključivi) oralizam. Pretpostavka takve škole je da uporaba znakovnog jezika šteti učenju govornog jezika te je u tim školama znakovni jezik zabranjen. Rezultati suvremenih istraživanja ukazuju na suprotno: gluha djeca koja su naučila znakovni jezik kao prvi jezik i usvojili ga pokazala su u školi bolje rezultate od gluhe djece koja nisu naučila znakovni jezik u fazi prvog usvajanja jezika. Te znanstvene činjenice i emancipacija gluhih utjecali su na donošenje nekoliko dokumenata i povelja u kojima se govori o obrazovanju gluhih i od vlada država potpisnica traži uvođenje znakovnog jezika u škole.
- U međuvremenu sam se udala i rodila prekrasnog sina – nastavlja Katarina. - Odgojila sam ga kao dobrog i poštenog čovjeka kojim se ponosim. Nisam bila sretna s mužem, bio je čujući, ispočetka je bilo sve dobro ali kasnije sam uvidjela svoju veliku pogrešku. Tad sam shvatila da smo različiti, on se nije mogao uklopiti u moj svijet, kao ni ja u njegov. Doživljavala sam puno nasilja, osjećala se manje vrijednom, diskriminiranom, progutala mnogo teških riječi.  Na račun moje tišine. Skupila sam snagu i izdržala do trenutka kada je moj sin postao samostalan.

Predrasude Grahama Bella

Alexsandar Graham Bell, izumitelj telefona,osoba čija su majka i supruga bile gluhe, bio je glavni pobornik oralnog pristupa i protivnik znakovnog jezika, čak je smatrao da gluhima treba zabraniti da se međusobno vjenčaju i imaju djecu. Na njegov poticaj, 1880. godine na Internacionalnom kongresu u Milanu, gluhim osobama zabranjuje se glasanje i znakovni jezik se službeno zabranjuje u školama. Još jedan dokaz predrasuda koje gluhe osobe prate stoljećima. U razvijenim zemljama zajednice gluhih osoba imaju jake organizacije i smatraju se jezičnom i kulturnom manjinom, traže manjinska prava i službeno priznavanje znakovnog jezika, koji je u Americi peti jezik u upotrebi. Škola za gluhe u Indiani u okviru učenja znanosti provodi program “Ljeto u nebesima“, koji uključuje i školu letenja. Škola surađuje i s NASA-om, zajednički provode program kroz koji učenici upoznaju znanstvenike, uče o doprinosima gluhih i nagluhih u znanosti i avijaciji, polažu ispite za ronioce i žive izreku “samo nebo je granica“. Usvajaju znanje, nauče letjeti, raste im samopouzdanje i vjera u vlastite potencijale.

Napokon sretna i ispunjena

- Kasno sam shvatila, nisam smjela dozvoliti maltretiranje i podcjenjivanje. Ali bila sam sama, nisam imala podršku, a sama nisam znala riješiti bračne probleme. Roditelji su mi umrli kad mi je bilo najteže i 

ostala sam sama. Rastavom braka sam pronašla sebe, okrenula život na svoju stranu i počela živjeti kako mi je odgovaralo, u svom svijetu sa svojim gluhim ljudima. Tu se najbolje osjećam, sa svima sam jednaka, osjećam se vrijednom i bogatijom.

Zadnjih osam godina radim u Savezu gluhih i nagluhih grada Zagreba, na početku kao voditeljica sekcije umirovljenika, danas kao predsjednica. Konačno sam sretna i život mi je potpuno ispunjen. Postala sam ponosna baka dvije prekrasne unuke, mojih anđela. U Savezu maksimalno pokušavam pomoći gluhima, pogotovo umirovljenicima koji su ostali sami.  Želim da znaju da nisu sami, da imaju nas, pokušavamo stvoriti jednu veliku obitelj i mislim da uspijevamo. Sudjelujem često na sastancima, aktivna sam dosta i na drugim poslovima, mlade usmjeravam na normalan put, pokušavamo zajednički naći način kako doći do posla, oko prekvalifikacije,  mladim majkama oko odgoja djece i svim problemima koje donosi život…

U slobodnim trenucima posvećujem se čuvanju unučica, provodim dosta vremena sa svojim prijateljima. Imam posebnog prijatelja s kojim dijelim svoje mišljenje o životu, družimo se i putujemo. Na kraju moje priče želim poručiti da svatko treba ispuniti svoj životni san, jer samo tako može biti sretan i potpun – završava Katarina. 

Zabilježila Božica Ravlić

 

Objavljeno: 24.03.2013