Osobe s invaliditetom u Hrvatskoj nemaju pristup socijalnom, ekonomskom i kulturnom okruženju te obrazovanju, informacijama i komunikaciji kako bi im bilo omogućeno puno uživanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda

 

Još jednom je dokazano da papir trpi sve. Nedavno se Iva Prpić, zamjenica ministrice Milanke Opačić, vratila sa sjednice na kojoj je pravdala realizaciju provođenja UN Konvencije za osobe s invaliditetom, koju je među prvima ratificirao hrvatski Sabor. Ono što je zapanjujuće i iznenađujuće je da je hrvatsko izvješće ocijenjeno pozitivno.

Jedno od načela UN Konvencije za osobe s invaliditetom kaže da "djeca s teškoćama u razvoju trebaju u potpunosti uživati sva ljudska prava i temeljne slobode ravnopravno s drugom djecom te podsjećajući na obveze koje su države stranke Konvencije o pravima djeteta preuzele u tom smislu“.

Zemlja u kojoj roditelji djece s teškoćama u razvoju tri puta izlaze na prosvjede zbog niza činjenica među kojima se najviše govorilo o asistentima u nastavi, o pravu na školovanje svakog djeteta, o pravu na ortopedska pomagala, o pravu na liječenje i rehabilitaciju. O pravu na roditelja njegovatelja. Činjenica da su škole i dječji vrtići, a da ne govorim o fakultetima još uvijek ne prilagođeni djeci s različitim izazovima invalidnosti. Činjenica je da pojedini voditelji vrtića ne prihvaćaju djecu s teškoćama u razvoju u vrtiće kojima su na čelu, a pojedini roditelji ne žele da im se djeca educiraju u okruženju u kojem se educiraju i djeca sa teškoćama u razvoju, a voditelji vrtića takvo ponašanje toleriraju. Gdje se tu poštuju smjernice i načela UN Konvencije za osobe s invaliditetom.

Pozivajući se na načela proglašena u Povelji Ujedinjenih naroda kojima se priznaju prirođeno dostojanstvo i vrijednost te jednaka i neotuđiva prava svih članova ljudske zajednice kao temelj slobode, pravde i mira u svijetu, na tim osnovama postavljena je i UN Konvencije za osobe s invaliditetom.

Gledajući takva načela pitam se kako je moguće prihvatiti izvješće zemlje, koja još uvijek nije omogućila da svaka osoba koja zadovoljava uvjete za osobnog asistenta ne može to ostvariti, jer osobna asistencija je još uvijek u fazi projekta, a ne onako kako bi trebala biti zakonom regulirana. Kako možemo govoriti o pravdi kada se isto pravo vrjednuje za jednu populaciju na jedan način, a za drugu na drugi način. Kako možemo govoriti o ravnopravnosti ako pravilnik za isto oštećenje na dva načina ocjenjuje to isto oštećenje. Gdje je tu pravda kada zakonodavac nije omogućio svakom svom članu zajednice da bira i da bude biran.

Nadalje, ističući činjenicu da većina osoba s invaliditetom živi u uvjetima siromaštva, i prepoznajući u tome smislu nužnu potrebu ublažavanja negativnog učinka siromaštva na osobe s invaliditetom.

Što je se to u Hrvatskoj dogodilo da možemo reći da smo zadovoljili ovo načelo? Koje su se to radnje dogodile da bi se osobama s invaliditetom omogućilo da se osamostale, da se integriraju. Koji su se to zakoni donijeli kako bi se razlika koju žive osobe s invaliditetom umanjila, što je se učinilo kako bi se osigurala mobilnost osoba s invaliditetom. Možda zakon o socijalnoj skrbi sa inkluzivnim dodatkom za kojeg nema sredstava, možda i to što nakon 27. godine života ukida se dječji doplatak za pojedina godišta osobama s invaliditetom. Kako to osobe s invaliditetom sudjeluju u političkom i javnom životu zajednice, što je isto jedno od načela Konvencije.

Osobe s invaliditetom, nažalost, u Hrvatskoj nemaju mogućnost pristupa fizičkom, socijalnom, ekonomskom i kulturnom okruženju te obrazovanju, informacijama i komunikaciji kako bi im bilo omogućeno puno uživanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

I nije problem u tome što je zamjenica Prpić uspjela raznim pisanim materijalima ukazati na provođenje Konvencije, žalosno je što su u tome sudjelovale i neke udruge osoba s invaliditetom, a posebno savezi i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, koja nije našla shodno da se nakon svega očituje o ovom pitanju, a i svi ostali kao da su zadovoljni sa svi onim što se događa kada je u pitanju odnos politike prema osobama s invaliditetom.

Moram reći kako sam ne samo razočaran kontrolom i kontrolnim mehanizmom u provođenju UN Konvencije za osobe s invaliditetom jer ovdje ispada po onoj narodnoj "Kadija te tuži, kadija ti sudi“, već sam i kao osoba koja živi određeni izazov invalidnosti i ponižen. A svi smo bili uvjerenja kako će sveobuhvatna i cjelovita međunarodna konvencija usmjerena na promicanje i zaštitu dostojanstva osoba s invaliditetom značajno pridonijeti poboljšanju izrazito nepovoljnoga socijalnog položaja osoba s invaliditetom te promicati njihovo sudjelovanje u građanskim, političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim područjima života uz jednake mogućnosti.

Nažalost, imamo situaciju u kojoj se lažiraju i prilagođavaju izvješća kako bi se formom zadovoljilo međunarodnu zajednicu. I tako vam to ide, papir trpi sve, a i osobe s invaliditetom također, nažalost, uz prešutnu suglasnost svih nas koji bi ih trebali štititi.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 15.04.2015