Nismo mi ni jadni, ni nesposobni, ni aseksualni. To je slika koju plasira veliki dio predsjednika/ca udruga koji misle da su to njihove vlastite igraonice s određenim brojem vas pijuna koji ste izgubili identitet i prihvatili povjerenu ulogu

 

Dosta je više edukacija, simpozija, okruglih stolova! Na svakom skupu ista lica koja godinama glume pokrovitelje nas koji kroz ovaj život s invaliditetom prolazimo na samo nama znan način.

Koliko saveza i udruga osoba s invaliditetom funkcionira u Republici Hrvatskoj na račun osoba koje su im samo pokriće za tzv. službena putovanja, zapošljavanje kako sebe, tako i prestrašenih slugu. I još ponosno prepričavaju koja su sve mjesta posjetili, naravno, u inozemstvu. Da vide još malo kako invalidi žive izvan Hrvatske. Povratkom mogu organizirati pokoji skup na kojem će iznositi divljenje viđenim i prijedloge kako bi i mi trebali usvojiti pozitivna iskustva. Uvijek ostaju na riječima i zaključcima. Ali je li im barem to ključni posao? Nije, prioritet im je zadržati svoj položaj i uživati u njemu dok broj gradova koji su vidjeli na naš račun rapidno raste. Žao mi je ljudi koji rade po tim savezima i udrugama i boje se progovoriti dok im nadređeni ne odobre. Nazvavši nedavno jednu udrugu, javila mi se žena koja kaže da je tajnica. Toliko se uznemirila kada sam joj rekla da samo prenese poruku predsjednici da je počela mucati: "Ne, ne, molim Vas javite se vi predsjednici, da je ne naljutimo." Kontaktirati predsjednika države nije problem kao doći do tih umišljenih veličina.

Gdje su tih 12 posto osoba s invaliditetom? Uvijek viđam iste poslušnike kada treba promovirati udruge i saveze. Oni koji misle vlastitom glavom uglavnom su se snašli i žive svoj život. Nismo mi ni jadni, ni nesposobni, ni aseksualni. To je slika koju plasira veliki dio predsjednika/ca udruga koji misle da su to njihove vlastite igraonice s određenim brojem vas pijuna koji ste izgubili identitet i prihvatili povjerenu ulogu. Da imate više hrabrosti prestali bi objavljivati svoje patetične statuse na Facebooku i cviliti na druženjima sa sebi sličnim. Izašli bi u javnost. Ne živite svi u ruralnim sredinama, pa da se opravdavate izoliranošću od svijeta. Živite u gradovima, a prešutno dozvoljavate da vam pojedinci zacrtavaju put i daju smjernice kako morate razmišljati.

Do trenutka kad počnete koristiti svoj mozak barem prestanite plakati nad svojom sudbinom. U ovim kriznim vremenima, dok veliki dio građana živi na rate, vi nemate kontakt s realnošću. Država je u katastrofalnom stanju, novaca ima za naše vrle političare, no, ne zaboravite, vama invalidnine sjedaju na račun. Znam da je malo, no ne bi li se trebali upitati kako je tek umirovljenicima koji nakon godina radnog staža imaju ista primanja kao vi. Čekali su starost da uživaju u miru koji dolazi s tim godinama, a sada žive od predebelih šnita kruha.

Koliko je tek vas koji bi mogli nešto raditi, ali ponosno izjavljujete da ste sigurniji kod kuće. Nema prosperiteta i jednakosti dok podržavate lik invalida koji je davno kreiran u javnosti. Glasno komentirate branitelje, ljuti što imaju neusporedivo veća primanja od nas, a ipak traže još. Oni nisu ukrasi kao vi na ovim skupovima koje šapatom komentirate, ali kad vam šefovi i šefice udruga zapovjede - sjedite mirno i slušate već godinama iste bajke. Da imate mrvicu hrabrosti tih ljudi ukazali bi i na vlastite teškoće. Pa tko je vama zabranio da se pobunite!? Vi radije životarite od socijale i čekate da vas vaši predsjednici izvuku iz gliba u kojem ćete ostati do kraja života, pasivni i poslušni.

Udruge i savezi koji svojim rezultatima dokazuju zašto postoje, te oni koji ne dozvoljavaju da im socijalna pomoć bude jedini cilj, dovoljno su pametni i shvatit će da nemaju ni jednu dodirnu točku s mojim tvrdnjama.

Ulizice - to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi.

Kako je ono rekao Meša Selimović? Dok bude ulizica nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 18.12.2014