Josip Držaić već je četvrti mandat na čelu URIHO-a, ustanove koja je u svojoj dugoj povijesti prolazila kroz turbulentna razdoblja, no svejedno se razvila u najveću zaštitnu radionicu za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj. Ustanova danas posluje u duhu vremena, dakle u vrlo tegobnom gospodarskom okruženju, a opet plaće još uvijek dolaze na vrijeme i radnici imaju posla. Dok razgovaramo u galeriji 'Sunce', igrom slučaja tu se zatekla i Jadranka Blagus, predsjednica sportskog društva ustanove, koja dobacuje: "Napišite da mi radnici nismo štrajkali zbog plaća tek otkako Josip Držaić vodi URIHO!"

"Hm", smješka se Dražić, "ali je zato bilo mirenja sa sindikatom."

 

Gospodine Držaić, ravnatelj ste ustanove koja ovih dana slavi 68 godina postojanja. Što biste izdvojili kao ključne značajke u poslovanju ustanove URIHO, kako za same zaposlenike, tako i za osobe s invaliditetom u širem kontekstu?

- Kada govorimo o 68 godina postojanja, onda značaj takve institucije, kojoj je u središtu interesa čovjek, mora biti vrlo velik za jedno uže, a u slučaju URIHO-a i jedno šire okruženje. Na području profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom valja istaknuti da je ovo prva institucija te vrste u Hrvatskoj i da je cijelo vrijeme ona bila uzor svim ostalim koji se bave ovom djelatnošću i u pravilu pokretač svih novih oblika zapošljavanja i profesionalne rehabilitacije u RH. U svom dugom vijeku kroz našu instituciju prošle su tisuće osoba koje su radeći u njoj osigurale egzistenciju za sebe i svoje obitelji. Najčešće, naši zaposlenici proveli su cijeli svoj radni vijek u ustanovi, bez obzira kako se ona zvala u kojem trenutku i kakvo je bilo njezino ustrojstvo jer se i to u našoj dugogodišnjoj povijesti više puta mijenjalo.

Ovo je Vaš četvrti mandat na čelu ustanove. Kako biste usporedili položaj osoba s invaliditetom na tržištu rada u ono doba kada ste došli u URIHO s ovim danas?

- Položaj osoba s invaliditetom na tržištu rada ovisi o gospodarskim prilikama sredine u kojoj djelujemo. Kad bih usporedio ono doba na početku mog mandata s ovim današnjim, onda su prije petnaestak godina osobe s invaliditetom imale veću mogućnost zapošljavanja, ali to samo zato što smo danas dionici vrlo teške gospodarske situacije u zemlji i stalnog rasta broja nezaposlenih, pa tako i Osi populacije. S druge strane, kada bih usporedio radnu legislativu, onda bi osobe s invaliditetom danas lakše morale dolaziti do zaposlenja jer su u međuvremenu pozitivnim zakonskim propisima pitanja zapošljavanja uređena. Naime, u praksi se od 2004. godine, kada je stupio na snagu Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavaju, bilježi stanoviti rast zapošljavanja Osi populacije, i to prvenstveno na otvorenom tržištu rada. Ono što je usko vezano s time, a što mi u ustanovi URIHO redovito uočavamo, jest činjenica da zapošljavanje osoba s invaliditetom raste kada postoje državni poticaji. No, istog trenutka kada se poticaji smanjuju te osobe ostaju bez posla, a onda dolazi do velikog pritiska da se te iste osobe zaposle u zaštićenim uvjetima, kakvi su u ustanovi URIHO.

Kako danas posluje URIHO kao najveća zaštitna radionica u ovom dijelu Europe? Što uostalom mislite o nekim, doduše neslužbenim, ocjenama da su zaštitne radionice zastarjeli model zapošljavanja Osi populacije i da je njihovo vrijeme isteklo?

- Ja ne znam jesmo li najveća zaštitna radionica u ovom dijelu Europe, ali smo po broju zaposlenih osoba s invaliditetom najveći u Hrvatskoj. Nedavno su nam u posjetu bili direktori desetak zaštitnih radionica u Nizozemskoj, a jedan od njih je bio i direktor radionice koja ima više od 1.500 zaposlenih. Kada bi ih usporedili s Urihom, dakle, oni su trostruko veći. Ne, ja nisam od onih koji misle da je zapošljavanje Osi populacije u zaštitnim radionicama zastarjeli model jer sam siguran da se mnoge osobe s invaliditetom teško mogu uklopiti u izazove otvorenog tržišta rada. Mnoge osobe s invaliditetom ne raspolažu potrebnim kompetencijama, a ne mogu savladati određene vještine kako bi se uklopili u moderne tržišne oblike djelovanja i natjecanja jer im treba i čitav niz drugih oblika potpora a koje nije jednostavno niti dobiti. Zato mi u našoj ustanovi nastojimo promatrati svaku osobu kao individuu sa svim sposobnostima ali uvažavajući objektivne prepreke, te čitavim nizom metoda profesionalne rehabilitacije učiniti im radno okruženje i boravak u ustanovi što prikladnijim njihovim potrebama i mogućnostima.

Što se tiče ekonomskog gledišta našeg poslovanja, URIHO dijeli sudbinu cijelog tržišta a ono, nažalost, nije baš perspektivno. Zbog toga smo i mi naše ciljeve u posljednje vrijeme morali revidirati. No, dva cilja nam ostaju svetinja: zadržati postojeći broj zaposlenih i realizirati projekt izgradnje našeg novog centra na Kajzerici u narednom razdoblju.

Ne tako davno izjavili ste kako određeni 'igrači' žele uništiti URIHO. Igrače ne želite imenovati, no barem nam možete otkriti da li taj makijavelistički proces i dalje traje?

- URIHO raspolaže značajnim i vrlo vrijednim nekretninama, a koje bi mnogi željeli u svom vlasničkom portfelju. I neprestano smo izloženi različitim pritiscima i aktivnostima kako bi oni postigli svoj cilj. Taj je proces intenzivno počeo zapravo sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, a traje i danas. Teško mi je govoriti o razdoblju prije mog mandata, ali osobno sam ponosan što od te godine nismo izgubili niti jednu nekretninu u svom vlasništvu a, hvala Bogu, nismo ih bili prisiljeni ni prodavati. Uvjeren sam da ćemo i na sve ove pokušaje i napade znati pravodobno i ispravno odgovoriti kako bi sačuvali ono što je naše.

Vjerojatno ste čuli za podmetanja - uvijek potiha i iza leđa, nikad javna – da je URIHO odlučio postati izdavačem In Portala samo da bi promicao svoje interese. Što vas je zapravo motiviralo pokrenuti ovaj jedinstveni medijski projekt, ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji?

- Mi u Urihu puno smo činili kako bi promijenili svijest i naših kolega i kolegica, osoba s invaliditetom da se medijski moramo istaknuti, govoriti o sebi i svojim problemima u svakodnevnom funkcioniranju. Tražili smo najpogodnija sredstva kako bi mogli upoznati širu zajednicu s životom i radom osoba s invaliditetom. Pokrenuli smo svojedobno i časopis koji nije imao samo interes objavljivati informacije o našoj ustanovi, nego se uhvatiti u koštac s problematikom izvan URIHO-a. Dakle, u središtu naše pozornosti uvijek su bile osobe s invaliditetom. Kako su elektronski mediji sve prisutniji, usto pristupačniji i ekonomičniji u odnosu na tiskane medije, odlučili smo se na pokretanje sada već i renomiranog In Portala kao specijaliziranog news portala za osobe s invaliditetom. Namjera je da In Portal bude središnje mjesto gdje će sve institucije u ovoj zemlji, sve udruge, pa i pojedinci, moći predstaviti svoje projekte i programe te ukazivati široj društvenoj zajednici na svoje potrebe. Nikada nam nije bila želja da to isključivo budu jednosmjerno upućene informacije od ustanove URIHO. To u duhu propisa koji se odnose na ovu djelatnost nije niti moguće, jer urednici i novinari imaju bezuvjetnu samostalnost i autonomiju u svom djelovanju. Uostalom, Vi kao glavni urednik sami znate da sam Vas samo jednom nazvao, i to s molbom da napravite intervju s tadašnjim ravnateljem splitskog DES-a. Ova splitska zaštitna radionica mogli bi se na neki način promatrati i kao poslovna konkurencija našoj ustanovi. No, smatrao sam da i oni zaslužuju medijski prostor za promoviranje svojih projekata. Dakako, kao glavni urednik mogli ste ignorirati moju zamolbu, ali niste jer ideja In Portala jest zastupanje interesa i prava osoba s invaliditetom, svejedno rade li u ustanovi URIHO ili u nekoj konkurentskoj zaštitnoj radionici, je li riječ o pojedincima ili o ustanovama i udrugama koje okupljaju Osi populaciju. U današnjem In Portalu, u konačnici, neposredno rade ljudi koji su poticali njegovo osnivanje, s vrlo konkretnim prijedlozima i inicijativom vezanim za uređivačku politiku. Uostalom, čini mi se da je ovo moj prvi intervju za In-Portal, a vi i vaši novinari do danas ste ih napravili na stotine.

Odakle crpite energiju? Menadžerirate poslove ustanove, aktivni ste u sportskim aktivnostima osoba s invaliditetom, sudjelujete u kulturnim događanjima... Otkrijte nam recept, možda pijete previše Red Bulla?

- Red Bull ne pijem, pretežito pijem vodu, obično onu zagrebačku iz pipe. A što se tiče svakodnevnog funkcioniranja, ne mislim da radim nešto posebno više od drugih ljudi. Jedino obavljam poslove koji me jednostavno prisiljavaju na kontinuirani angažman. A kada vodite ovakvu instituciju kao što je URIHO i želite da ta institucija bude središnje mjesto ostvarivanja prava osoba s invaliditetom, i to ne samo u profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju, morate se uključiti i u realizaciju drugih potreba tih ljudi, a to su svakako različite kulturološke i sportske aktivnosti. To smatram svojom obvezom, to je moj skromni volonterski doprinos. Kao što vidite iz priloženog, mene u tjelesnoj masi poprilično ima, što znači da su naslage potrebne energije uskladištene za sve radne i volonterske izazove.

Razgovarao: Mladen Kristić

 

Objavljeno: 01.12.2014