Članica benda Črni pes, koji je osnovala sa suprugom Markom, silno se veselila što će vlakom otići na koncert grupe Opća opasnost u Dugo Selo, 20 km od Zagreba. No, veselje se prometnulo u gorčinu, jer osobi u invalidskim kolicima voziti se željeznicom može biti nemoguća misija. Pročitajte zašto

 

Ljudi moji, idem na vlak! Ja, Kristijana Čerti Blagus, osoba u kolicima, idem na vlak!

Čemu takvo čuđenje i oduševljenje? - sigurno se pitate.

Vlak za Dugo Selo s polaskom u 20.05 vozi me na Martinske večeri, gdje će oko 22 sata nastupiti i Opća opasnost. Bend koji vraća u neke druge dane, moje dane, dane koje je zamračio rat i dane kada se bježalo od opće opasnosti, a voljelo se snažnije. Ali ja večeras idem na njihov koncert. U ženskom društvu. Idem ispuniti svoju rođendansku želju, tjedan dana prije 39. rođendana. Potpuno me oduševila mogućnost samostalnog putovanja vlakom. Da se razumijemo, za osobu koja se kreće pomoću invalidskih kolica, bilo kakvo putovanje javnim prijevozom gotovo je nemoguće u Lijepoj našoj. Zagreb je u prednosti, ali Hrvatska nije samo Zagreb. Obuzelo me oduševljenje i lagana nevjerica.

A sada ispočetka.

Ja se koristim isključivo invalidskim kolicima. Transfer u automobil u tim, već kasnim satima, želim izbjeći pod svaku cijenu kako ne bih sebi otežala i pokvarila večer i gušt zbog umora i bolova. Obratila sam se udruzi HUPT, čiji sam član, pod pretpostavkom da su o prometnoj dostupnosti za svoje članove upućeniji od mene.

No uhvatila sam se telefona i interneta te saznala sljedeće: kako ZET-ovi niskopodni autobusi ne voze za Dugo Selo, tako ni ZET-ovo vozilo za prijevoz osoba s invaliditetom. Tome se ne bih trebala čuditi s obzirom da ga je i u Zagrebu lutrija dobiti. A ne smijemo zaboraviti da je Zagreb "jedan od najpristupačnijih gradova u Europi“! Samo, ako ste osoba s invaliditetom, nemojte tražiti prijevoz poslije deset ili jedanaest navečer jer vozilo mora biti u garaži do 23.30 h. To je samo jedan od odgovora – izgovora.

Črni pes na sceni: Dobro je da na vlastiti koncert nisam morala putovati željeznicom

Kontaktirakla sam Glavni kolodvor Hrvatskih željeznica u Zagrebu mailom u kojemm sam izrazila svoju potrebu putovanja vlakom i naglasila da se krećem pomoću invalidskih kolica. Isti dan mi je stigao pozitivan odgovor kako postoji mogućnost putovanja niskopodnim vlakom samo da moram najaviti putovanje 24 sata ranije putničkoj službi Zagreb zbog organizacije prijevoza.

Čitam: "organizacija prijevoza“, "treba najaviti prijevoz“... Aha, ok. Zapravo, nije mi jasno. Kao da se organizira prijevoz Predsjenika RH ili kakvog povijesnog blaga. No dobro, ipak i činjenica da uopće postoji takva mogućnost za mene je iznenađenje pa neću cjepidlačiti. Ogromno veselje naraslo je u meni, k'o dijete sam pjevušila cijeli dan "Vozit ću se vlakom, vozit ću se vlakom!“ I tako bezbroj puta.

Zadužila sam muža da otprati prijateljicu i mene na kolodvor. Krenuli na tramvaj(e). Penjali se na stajališta s poooovišenim rinzolima. Iako su većina tramvaja niskopodni, netko od zaduženih (naručitelj, projektanti, arhitekti) zaboravio je da bi prije svega stajališta trebala biti pristupačna kako bi osoba u kolicima mogla doći do samog tramvaja. Logično, zar ne?! Ovako - postoje rinzoli, visoki i po dvadesetak centimetara, kosine od 45 stupnjeva. Teško je u gradu naići na prilaz samoj stanici koji je "pristojan“ i još izveden prema pravilniku o pristupačnosti, a ne da je samo bitno da se vidi da je kosina, pa taman ona bila i pod 45 stupnjeva.

No dobro, savladali i sve rinzole, dočekali sedamnaesticu, preživjeli zatvaranje vrata iste na Trgu, iako sam stisnula gumbić koji upozorava vozača da osoba u invalidskim kolicima izlazi van. Dočekali šesticu, došli do Glavnog i opet preživjeli preuranjeno zatvaranje vrata! Valjda vozači misle da će na taj način fizički pomoći iskipati ili istisnuti kolica iz tramvaja?!

Slavodobitno ulazim na Glavni kolodvor. Zažmirila na vrlo kratku rampicu od 45 stupnjeva na samom ulazu na kolodvor, i još k tome sklisku. Otišla do prodaje karata, osobno se samo navirila jer su vrata preuska za invalidska kolica. Znači, doslovno sam se "navratila“. Suprug i prijateljica su ušli kupiti karte, a ja neka idem lijevo do informacija. Naravno da ni u taj prostor nisam mogla ući u kolicima jer su vrata preuska.

"No dobro“, govorim sebi, "nasreću imam pratnju“. Prijateljica i suprug otišli su u ured pitati gospođu za šalterom kako doći do niskopodnog vlaka, koji peron... I dok ja u sebi pjevušim onu Baretovu “evo, evo vlak mi stiže stvari u ruke uzimam“, suprug i prijateljica izlaze ljutih i razočaranih lica. Kažu mi: "Vlak ne ide, pa ni ti, pokvario se baš prije pola sata“.

Eto, pa ništa novog u stvari, zar ne? Zašto bi osoba u kolicima, putovala na koncert s prijateljicom, 20 km od glavnog grada? Kako se usuđuje željeti nešto tako skupo i bahato? Ok, kvarovi se događaju, ali imaju moj mail. Zar nije red obavijestiti o otkazanom putu koji sam ja bila obavezna najaviti 24 sata ranije?! Zar "im“ to nije posao? Poslala sam mail HŽ-u, u kojem zahtijevam objašnjenje. Još uvijek čekam odgovor. Nekako pretpostavljam kako je to uobičajen odnos prema putnicima i uobičajen odnos prema poslu u Hrvatskoj. Znat ćemo raditi i biti točni tek kada netko kupi naše željeznice. Ljuta sam i dalje jer u ovom slučaju su od mene zahtijevali najavu i sami su važno u mailu naglasili protokole o organizaciji prijevoza. Što sam i ispoštovala. Kada se već tako dobro služe mailom u komunikaciji sa svojim putnicima, zar nisu trebali i morali na isti način obavijestiti o otkazivanju prijevoza?! Ostala sam k'o pokisla na kiši iako je bila krasna jesenska večer.

U meni neka ravnodušnost, praznina i tuga.

No dobro. Glavu gore, idemo se još malo pomučiti i sve ću zaboraviti, bar na sat vremena, kada počne koncert. Plan je sljedeći - za pola sata smo doma, pa u auto, zajedničkim snagama, i još stignem na Opću opasnost.

Eh, sve bi bilo jednostavno da nije komplicirano - rekao bi Grunf. Pola sata smo čekali niskopodnu devetku ili šesticu. Ma samo do Trga ili ravno do Kvatrića i - doma smo. Nakon pola sata čekanja, otišli na četvorku, pa ćemo prema zapadu do Savske i opet čekati niskopodnu sve do Zvonimirove.

Prolazili smo ulicama prema zapadu, sve dalje od Dugog Sela, sve dalje od veselja, gušta, koncerta Opće opasnosti. Stanice su se redale, ljudi ulazili izlazili, lice mi hladno i nijemo. Opet smo svladavali rinzole. Mislim: "O bože, pa ja opet bježim od opće opasnosti i 20 godina nakon rata! Kakva ironija.“

Samo ovaj put ne osjećam strah. Ne osjećam se uplašeno, već degradirano, poniženo. A to je vrlo lako osjećati danas, u Lijepoj našoj. U Lijepoj našoj će se uvijek stvari raditi polovično, poslovi obavljati preko volje , preko veze, preko one stvari. U Lijepoj našoj je zaista vrlo lako osjećati se kao ljudska nula, bez obzira na uloženi napor i volju.

A Hrvatske željeznice su očigledno već odavno prodane, kao i sve ono na što mi, građani ove divne i slobodne zemlje nemamo isto pravo.

Na koncert nisam stigla. Sigurna sam kako s bježanjem od opće opasnosti u Hrvatskoj nismo završili.

Kristijana Čerti Blagus
 

Objavljeno: 25.11.2014