PITANJE: L. S. (27) Poštovani, što sam stariji više me proganja ono što sam kao mali radio. Dok sam bio dijete, u nižim sam razredima znao zlostavljati dječaka s invaliditetom. To sam radio jer sam znao da me neće moći odati, nije mogao jasno govoriti, a imao je i psihičkih problema.

 

U to sam ga vrijeme znao tući, gristi, daviti i svašta još. Danas se toga sramim i teško mi se nositi s time. Ne znam što je s njim danas, ali da ga pronađem volio bih mu se nekako odužiti i učiniti ga sretnim. Što da radim da me ne proganja ponašanje iz djetinjstva?
ODGOVOR: Svako ljudsko biće ima u sebi nepogrešivi 'senzor' za razlikovanje dobra i zla (zovemo ga savjest). U nama je pohranjena cijela naša osobna povijest: sve što smo kroz život doživjeli, radili, osjećali, kako smo se ponašali ... Tijekom Vašega djetinjstva događalo se nešto čega se danas sramite, što Vas proganja i najradije biste da se nikada i nije dogodilo. Radi se, kako kažete, o zlostavljanju dječaka, osobe s invaliditetom. Danas nedvosmisleno znadete da je sve ovo što ste mu radili zapravo nasilje i zlostavljanje. Jeste li i tada bili toga svjesni u potpunosti? Vjerojatno niste, ili bar ne u tolikoj mjeri kao danas, kada ste odrasli čovjek. Što Vas je „motiviralo“ za takvo ponašanje prema njemu (osim činjenice da vas neće moći odati), možda u ovom trenutku i nije toliko važno.

Postupci prema tom dječaku uistinu nisu bili primjereni, ali olakšavajuća okolnost je ta što ste tada bili dijete pa samim time i dio odgovornosti za Vaše ponašanje ide i na „druge adrese“ (roditelje, odgajatelje, pedagoge, školu).

Ovaj primjer jako dobro pokazuje važnost ranog odgoja, ukazuje na potrebu senzibiliziranja djece (već od vrtićke dobi) za suživot s različitima, drugačijima, bolesnima, nemoćnima i slabima, s onima koji nam se zbog nečega možda ne sviđaju. Ako se malene primjereno ne pouči i ne pokaže im se primjerom, kasnije su moguća različita neželjena ponašanja u obliku agresivnosti pa i zlostavljanja drugih.

Dragi L., danas ste odrasla, osviještena i odgovorna osoba.

Osjećate težinu onoga što se nekada dogodilo, izašli ste van s tim teretom (svojim priznanjem); žalite zbog učinjenog (kajete se) i spremni ste popraviti nastalu štetu. Ali kako se odužiti i učiniti sretnim čovjeka s kojim niste u kontaktu, za kojega ne znate i je li uopće živ? Ne isključujući i mogućnost da se dogodi čudo (npr., da ga susretnete ili mu uđete u trag), pokušajmo vidjeti koje Vam opcije stoje na raspolaganju.

Kao prvo, mislim da je važno oprostiti samom sebi (zbog svega onoga ranije rečenoga). Zatim, mogli biste napisati pismo isprike u kojem biste izrekli sve to što Vas progoni i čini nesretnim, izraziti svoje žaljenje, moliti oproštenje za učinjeno i nanesenu mu bol. Nije bitno što pismo ne bi nikada bilo poslano ...

Željeli biste nešto učiniti za njega, no čini se nemogućim. Ako već ne možete konkretnu osobu, čiji ste dužnik, učiniti sretnom, sigurno i danas ima takvih dječaka (djece i odraslih) s invaliditetom koji su potrebni tuđe pažnje, razumijevanja i dobrote. Prošlost ne možete vratiti, ali ono što možete je djelovati ovdje i sada. Senzibilitet kojim danas gledate na OSI mogao bi Vas potaknuti na humanitarni, volonterski rad za tu populaciju. Jeste li o tome već razmišljali? Ako jeste, dobro nam došli!

 

 

 

 

 

 

 

 

Odgovara: Marijanka Globan, Zadruga 'Martinov plašt'

Objavljeno: 03.11.2014