PITANJE: M. V. Poštovani, molim da mi stručnim savjetom pomognete (date neki odgovor) kako promijeniti način razmišljanja? Jako sam osjećajna osoba, trudim se biti iskren, pošten no danas to ljudi, bojim se, ne cijene previše.

 

Moj je problem što se previše zamaram nekim bezveznim stvarima, no baš radi toga nemam volju prihvatiti se drugog posla, sve me to deprimira i muči. U lošoj sam financijskoj situaciji, nemam puno prijatelja, djevojka me ostavila, sve što započnem brzo propadne i iskreno ne znam više kako dalje. Mislim da me sve to muči zbog mog djetinjstva, kada sam bio odbačen od drugih ljudi jer sam osoba s invaliditetom. Zbog toga jako emocionalno i eksplozivno reagiram, što naravno nije dobro. Molim da me savjetujete.

ODGOVOR: "Kako promijeniti način razmišljanja?“
Način na koji razmišljamo, za razliku od osjećaja koji nam se spontano javljaju, pod našom je kontrolom. Mi ne moramo razmišljati tako kako razmišljamo, naročito ako nam to nanosi nekakvu štetu. Tu se najviše radi o navici, naučenom postavljanju stvari, te određeni način razmišljanja s vremenom postaje ustaljenim, nesvjesnim obrascem.

Ipak, način razmišljanja možemo promijeniti odlukom da više nećemo razmišljati na dosadašnji način. Neće biti lako mijenjati ga, no tu je potreban trening u pravom smislu te riječi. Posebno je to potrebno učiniti s negativnim razmišljanjem ili vjerovanjem da nešto nismo u stanju, da nešto neće biti dobro i slično.
Ipak, ništa se strašno nije dogodilo ako nam takva misao ili misli i dođu, jer nakon toga, vrlo smireno, možemo opovrgnuti prvotnu misao, te "ne mogu“ preformulirati u "mogu“ (naravno, za Vas, kao osobu s invaliditetom, taj "mogu“ mora biti realan, dakle, u skladu s Vašim fizičkim ograničenjem).
Vrijedi li to i u slučaju da baš i ne vjerujemo u potpunosti u ovu drugu, novu misao? Vrijedi!
Jer, koliko češće pomislite ili izreknete, ponavljate neku misao, ona nakon nekog vremena postaje istinom.

"Trudim se biti iskren, pošten no danas ljudi to, bojim se, ne cijene previše“... Iz ove Vaše rečenice stječe se dojam kako ste Vi iskreni i pošteni zbog drugih ljudi. Ponašate se tako da biste im se svidjeli, no to se ne događa.
Čovjek iskren i pošten prvenstveno mora biti zbog sebe samoga, jer se sam tako bolje osjeća, jer drugo za njega jednostavno ne dolazi u obzir. Ovako kako Vi postavljate stvari, to ispada da Vi za Vašu iskrenost i poštenje od drugih tražite plaću (da vas cijene). Razočarani ste kad to ne dobivate.

Ne kažem da svijet ne bi bio daleko ljepše mjesto za život kad bi se svi, ili barem većina, ponašali ovako kako Vi navodite, a ostali takvo ponašanje cijenili, no što ako se to ne dešava?

Sigurna sam da postoji barem netko ili nekoliko njih koji cijene što ste takvi. Mnogi ljudi imaju problem prihvatiti činjenicu da nikada neće svima biti po volji.
A to je jednostavno nemoguće! Što prije čovjek odustane od te težnje, tim prije će biti slobodan.
Poanta je u tome da budemo to što jesmo, pa ako Vi jeste iskreni i pošteni, onda to i budite, no ako u svojoj dubini to niste, nemojte se takvima prikazivati, jer tada niste istiniti. Drugi to osjećaju i zato ne prihvaćaju.

... „U lošoj sam financijskoj situaciji, nemam puno prijatelja, djevojka me ostavila, sve što započnem brzo propadne.“
Sve ovo su posljedice onoga što ste i sami prepoznali kao svoj problem, određenog (negativnog) načina razmišljanja i vjerovanja (predviđanja da će se sve dogoditi prema Vašem "crnom scenariju“).
Savjetovala bih Vam da kroz neko vrijeme pratite što točno i koliko često mislite ili govorite (naročito negativne misli). Bilo bi dobro da te misli i zapisujete. Vjerujem kako ćete biti iznenađeni onime što ćete otkriti. Kad otkrijete koliku količinu „otrova“ sami isporučujete u svoj život, bit će Vam jasno da on ne može drugačije izgledati, nego upravo tako kako izgleda.

Svima nam je teško prihvatiti kako uglavnom sami stvaramo svoju sreću ili nesreću, te da je sreća u nama, ne negdje vani ili u drugima, no to je živa istina.
Pod ovime ne mislim na invaliditet koji niste sami stvorili, nego na Vaš stav prema njemu.
Tako postoji puno osoba s invaliditetom koje su sretnije od onih koje invaliditet nemaju.

...“Mislim da me sve to muči još zbog mog djetinjstva, kada sam bio odbačen od drugih ljudi jer sam osoba s invaliditetom.“

Naravno da je bolno biti odbačen od drugih, naročito u osjetljivoj dobi djetinjstva i odrastanja, no takva iskustva gotovo svi nosimo. Je li razlog odbačenosti invaliditet, pretjerana težina, nošenje naočala s debelim staklima, govorna mana, na koncu postaje nevažno.
Bolan osjećaj neprihvaćenosti i odbačenosti uvijek je isti – bolan.
Ono što nije dobro i što se ne smije dogoditi jest da ostanemo fiksirani u tom negativnom osjećaju.

Reći ćete, invaliditet je ipak nešto drugo, naročito ako je čovjek u kolicima, nego biti debeo ili nositi "pepeljarke“, jer to se može korigirati, to ipak nije za cijeli život.

Istina je da navedena stanja nisu za cijeli život, ali ona povreda iz djetinjstva može biti i jest, ukoliko se s njom nešto ne učini. Povreda je potpuno ista kao i Vaša. Tu nema razlike.

No, jedna razlika ipak postoji, a ta je da Vi kao osoba s invaliditetom neprihvaćanje i odbačenost u većoj ili manjoj mjeri doživljavate kroz cijeli život, te se nove povrede samo nadodaju starima, s čime se zasigurno nije nimalo lako nositi.

Ipak, najgore što možemo učiniti jest povjerovati i za cijeli život ostati u uvjerenju kako zbog nekog svog nedostatka nismo vrijedni ili da smo manje vrijedni, te da nas to uvjerenje iznutra sabotira u svemu što bismo željeli postići.

U Vašem slučaju, kako ste odrastali, te kasnije kroz život, sigurno je bilo puno situacija u kojima ste pokazali da ste sposobni, nadareni za nešto, kad je Vaše nametnuto, negativno vjerovanje o sebi iz djetinjstva moglo doći pod znak pitanja, no ono je ipak ostalo, jer ste mu sami, možda i nesvjesno, dali dozvolu da ostane.

...“Zbog toga jako emocionalno i eksplozivno reagiram, što naravno nije dobro.“

Čovjek nikada ne smije postati zatočenikom niti talcem svoga teškog djetinjstva, invaliditeta, doživljenih povreda, niti bilo čega drugoga.
Niti sve to koristiti kao izgovore  za "emocionalno i eksplozivno“ reagiranje.

Ima li smisla dati toliki značaj bilo čemu što nam se u djetinjstvu ili kasnije, dogodilo u životu i dozvoliti da to njime upravlja?

Mi nismo bespomoćne žrtve kojima se život dešava. Možemo ga uzeti u svoje ruke i učiniti ga onakvim kakvog ga želimo. Sami ili uz nečiju pomoć.

Svakodnevnim malim koracima do promjene.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odgovara: Vesna Hari, dipl. soc. rad., Zadruga 'Martinov plašt'

 

Objavljeno: 24.08.2014