Osobe s duševnim smetnjama u javnosti su gotovo nevidljive do trenutka kad se dogodi stanje čije posljedice izazivaju pažnju medija ili čitamo o njima kao žrtvama zlostavljanja. Povodom novog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, koji stupa na snagu 1. siječnja 2015. godine, razgovarali smo s Kristijanom Grđenom, koordinatorom Udruge Sjaj - Udruge za društvenu afirmaciju osoba sa duševnim smetnjama.

 

Što biste izdvojili kao najznačajnije promjene koje donosi novi Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, obzirom da je Udruga Sjaj sudjelovala u radu radne skupine za izradu tog Zakona.

- Najznačajnija promjena je da se potpuno drugačije gleda na činjenicu da je neka osoba lišena poslovne sposobnosti, odnosno po novoj verziji zakona više se ne poistovjećuje poslovna nesposobnost s nesposobnošću davanja pristanka za pojedine medicinske postupke. To je vrlo važno, jer bi se sada, primjerice, dogodilo prema zakonu koji je još uvijek na snazi da osoba lišena poslovne sposobnosti ima skrbnika i treba biti smještena u psihijatrijsku ustanovu, skrbnik pristane. Smatralo se da je ta osoba dobrovoljno smještena u psihijatrijsku ustanovu, čak i ako se protivila tom smještaju. Po novom zakonu uvodi se treća kategorija koja se zove "smještaj bez pristanka", gdje postoji i dalje mogućnost da pristanak da skrbnik, no više se to ne smatra dobrovoljnim smještajem i drugo osoba ukoliko se usprotivi takvom smještaju ima pravo na neposredan sudski nadzor na isti način kao što je to predviđeno za osobe koje su u postupku prisilnog smještaja.

Vrlo je važno da osoba neovisno o poslovnoj sposobnosti može ako je voljna dati pristanak na medicinske postupke. Ono što je jako važno da smo u skladu sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom potpuno zabranili mogućnost davanja zamjenskog pristanka za elektrokonvulzivnu terapiju i biomedicinska istraživanja, dok su nad djecom oni zabranjeni. Dešavalo se da skrbnik pristane za osobu koja se protivi, ali nju se ništa ne pita i da prođe kroz elektrokonvulzivnu terapiju i ide u biomedicinsko istraživanje. Sada osoba ako je sposobna dati pristanak u datom trenutku taj pristanak može dati sama, ali ako ga ona ne da nitko je na to ne može prisiliti.

Promjena u samom zakonu jest uvođenje instituta "obvezujuće izjave" koji se odnosi na sve građane, ne samo na osobe s duševnim smetnjama koje mogu u datom trenutku ako tako smatraju dati ovlast osobi od povjerenja (prijatelj, poznanik član obitelji) da u trenutku kada više neće biti sposobni sami donositi odluke za njih donese odluke u medicinskim postupcima.

Osim ovog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koji će biti jedan od najboljih zakona u Europi, a napose u Istočnoj i Centralnoj Europi, posebno bi istaknuo promjenu u Obiteljskom zakonu da je ukinut institut potpunog lišavanja poslovne sposobnosti što je dijelom u skladu sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. Slijedom tih pomaka koji se dešavaju nadam se da će društvo prepoznati njihovu važnost i da je to za korist i dobrobit osoba s duševnim smetnjama i da će se on naposljetku početi kvalitetno provoditi.

Što mislite o mogućnosti da Centar za socijalnu skrb postane skrbnik osobe s duševnim smetnjama?

- U našem zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama kroz obiteljski zakon postoji mogućnost da CZSS postane skrbnik u slučaju da je osoba lišena poslovne sposobnosti, pa djelatnik CZSS preuzme ulogu skrbnika, ali tom materijom se nismo bavili u zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, jer je određuje obiteljski zakon.

Tko su osobe koje traže pomoć udruge i koji su najčešći oblici diskriminacije s kojima se osobe s duševnim smetnjama susreću?

- Kada se radi o psihijatrijskom liječenju tada nam se više javljaju osobe s duševnim smetnjama same, kao i oko socijalne zaštite neovisno o tome da li su pod skrbništvom ili ne. Na žalost kada se javljaju skrbnici to su u pravilu osobe koje žele ostvariti neku svoju vlastitu korist putem udruge i u takvim situacijama mi odbijamo, obzirom da skrbnicima ne pružamo podršku u tom smislu. Kad se javljaju skrbnici koji trebaju savjetovanje mi im ga pružimo, ako je ono u interesu same osobe s duševnim smetnjama. U većini slučajeva kada se radi o psihijatrijskom liječenju riječ je o osobama koje nisu lišene poslovne sposobnosti. Kada se radi o diskriminaciji svi predmeti do sada bili su vezani uz područje rada i zapošljavanja. Npr. poslodavac sazna za dijagnozu, do toga da ona ne može pronaći posao zato što u medicinskoj dokumentaciji stoji njezina bolest pa to nije prihvatljivo. Jedan vrlo neobičan slučaj nažalost utemeljen na zakonu i zakon se mora primijeniti, a to je pružanje usluga u turizmu gdje osoba koja boluje od depresije nije mogla dobiti dozvolu da iznajmljuje svoju kuću turistima zato što osoba koja boluje od psihičke bolesti ne smije raditi sa turistima, jer se smatra paušalno opasnom. U tom dijelu koji se tiče mogućnosti osobe da svojim radom i svojim resursima osigura vlastitu egzistenciju, tu je najveća diskriminacija.

 

Unutar udruge djeluje Dnevni centar, opišite nam princip njegova rada.

- Dnevni centar djeluje, no obzirom na veliki broj korisnika trenutno nismo u mogućnosti primati nove korisnike. To je neformalan program, ne financira se iz sustava socijalne skrbi kao socijalna usluga jer se bazira na tzv. peer podršci, što znači da u dnevnom centru sve aktivnosti provode osobe s duševnim smetnjama ili članovi njihovih obitelji koji imaju osobno iskustvo sa duševnim bolestima. U našem dnevnom centru ne djeluju stručnjaci, kao takvi mi nismo prihvatljivi za financiranje od državnih donatora pa se financiramo iz članarina i drugih izvora. Specifičnost dnevnog centra je da on prvenstveno služi osobama s duševni smetnjama da počnu graditi vlastiti socijalni krug, jer najteža posljedica duševne bolesti je upravo gubitak svih socijalnih veza

Do 2008. godine radili smo s psihijatrima, psiholozima, psihoterapeutima i socijalnim radnicima, no dogodilo se da su udrugu počele voditi osobe koje su zanimale njihovi profesionalni interesi a ne isključivo dobrobit osoba s duševnim smetnjama. Iz tog razloga smo 2008. potpuno promijenili strukturu na način da smo postali udruga građana, ne bavimo se pružanjem profesionalnih usluga osim u djelu pravne pomoći. Pružamo pomoć odvjetnika u nekim strateški važnim slučajevima, no što se tiče bilo kakvih zdravstvenih ili socijalnih usluga tu primarnu priču vode osobe s duševnim smetnjama i članovi njihovih obitelji kao građani. Dakle radi se o socijalnoj podršci koja nije profesionalizrana upravo iz razloga što za stjecanje nekih životnih vještina socijalne mogućnosti povezivanja, uključivanje u život zajednice drugim građanima nije potreban stručnjak, držimo da on ne treba niti osobama s duševnim smetnjama. Samo ih treba naučiti da se lakše snađu u društvu u kojem zajedno živimo.

Sve što je ponuđeno općoj populaciji (muzeji, kazalište, sportska događanja, tečajevi) i dostupno ostalim građanima mi vodimo i naše članove kako bi ih naučili da postoje određeni resursi u zajednici i oni ih mogu iskoristiti. Kada bi te sadržaje organizirali u našoj udruzi to bi dovelo do toga da paralelno stvaramo sustav u odnosu na onaj koji već postoji i na neki način segragiramo naše članove. Mi idemo iskoristiti ono što postoji, resursi nisu preveliki, ali ako mogu umirovljenici na raznorazne aktivnosti u društvenoj zajednici, zašto to ne bi mogle osobe s invaliditetom. Npr. organizirali smo školu plesa, no nismo željeli da učitelj plesa dolazi u naš prostor, već da naša grupa dolazi u školu i polazi je zajedno s ostalim polaznicima.

Kakav je položaj osobe s duševnim smetnjama u Republici Hrvatskoj i hoće li se poboljšati novim zakonom?

- On će sigurno zakonskim promjenama na deklarativnoj razini biti nešto bolji, no činjenica je da su osobe s duševnim smetnjama u Hrvatskoj izložene svakodnevnoj stigmi i diskriminaciji. To potvrđuje nedavni slučaj ženske osobe koja je izgubila posao na sudu, jer je uslijed svog pogoršanog stanja pokušala učiniti suicid. To njezino stanje se nije uzelo u obzir kao da je ona dobila infarkt pa završila u bolnici, nego kao da se svojom krivnjom ona dovela u takvo stanje i nije izvršavala svoje radne zadatke. Dakle društvo ne razumije što su to duševne smetnje, ne razumije da su to bolesti kao i svake druge, ne razumije da invaliditet koji nastaje iz duševnih smetnji treba tretirati kao invaliditet drugih građana i iz tog aspekta je položaj osoba s duševnim smetnjama u Hrvatskoj vrlo težak. Na normativnoj razini bit će značajnije bolji, u skladu sa suvremenim zakonodavcima u svijetu, međutim praksa će pokazati kako će to u stvarnosti izgledati.

Udruga Sjaj ima ima horizontalnu strukturu, uz Kristijana Grđana na području zaštite ljudskih prava udrugom upravlja Zrinka Perčin koja radi na području resocijalizacije i društvene inkluzije. Udruga je otvorena za sve, ne trebate biti član, jer kao što kažu prisutni su da pomognu i možete ih kontaktirati putem e-maila na web stranici www.sjaj.hr

Razgovarala :Božica Ravlić

Foto: Anto Magzan/PIXSELL

 

 

 

 

Objavljeno: 10.07.2014