"Prije par godina sam se počeo aktivnije baviti stolnim tenisom i bio sam dvije godine zaredom prvak Litve. Osim želje da mi žena i djeca budu zdravi i sretni, volio bih još koji puta doći u Hrvatsku odigrati koji turnir u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom. Prvi put mi je bio izuzetno uspješan. Osvojio sam zlatnu medalju u sedmoj kategoriji za STKI URIHO", kaže uz ostalo stolnotenisač koji živi u Litvi

Stipo Jozić rođen je 1969. godine u Prozor-Rami u BiH, ima troje braće i jednu sestru. U sretnom je braku koji je blagoslovljen s dvoje djece, a već 12 godina živi u Litvi. Supruga mu je rođena Litvanka. Rođen je kao osoba s invaliditetom, koji se očituje u kraćoj nozi zbog koje nosi protezu. Evo njegove priče.

"U rodnom mjestu sam završio osnovnu i srednju školu i onda sam otišao na studij u Sarajevo gdje sam završio njemački jezik te sam četiri godine predavao u BiH, a nakon toga sam se preselio u Litvu s obitelji. Tamo se ispostavilo da je njemački jezik praktično neperspektivan ,pa sam ponovno upisao studij, ovaj put izvanredno, te sam diplomirao engleski jezik nakon četiri godine studija. Trenutno je sav moj posao vezan uz engleski jezik.

Invaliditet nije problem

Radim u dvije škole i dajem privatno instrukcije. Ponekad i sa suprugom prevodim neke dokumente i ostalo s hrvatskog na litvanski i obratno. Ona je četiri godine proboravila u Hrvatskoj i doista odlično savladala hrvatski jezik. Sin mi ima 15 godina i prve tri godine je proveo u BiH i stvarno dobro naučio hrvatski jezik, a kćerka ima devete godina. Ona je rođena u Litvi. Donekle se zna sporazumjeti na hrvatskom, no nažalost u Litvi nema Hrvata, tako da nema s kim prakticirati hrvatski. 

Od malih nogu sam radio skoro sve seoske poslove, bez obzira na moje stanje. Čuvao sam krave i ovce, kosio sam, kupio sijeno. Prema svojim mogućnostima sam radio sve poslove koje su i drugi obavljali. Invalidnost nije imala veliki utjecaj na moj razvoj kako fizički tako ni intelektualni ili socijalni. Kao što vidite nisam u kolicima pa mogu i voziti auto, raditi u školi i obavljati sve dnevne obaveze, kao i većina zdravih ljudi, tako da taj invaliditet doista i ne igra neku veliku ulogu u mom životu kako negativnu tako ni posebno pozitivnu. Prihvatio sam ga kao normalno stanje.

Životni san - poziv u reprezentaciju

Prije par godina sam se počeo aktivnije baviti stolnim tenisom i bio sam dvije godine zaredom prvak Litve. Pošto nisam državljanin Litve, nisam imao prigodu nastupiti za njihovu reprezentaciju na međunarodnim turnirima te sam stoga imao želju doći i vidjeti kako to funkcionira ovdje u mojoj domovini Hrvatskoj, čiji sam državljanin. Htio sam se natjecati u svojoj zemlji jer moji rezultati u Litvi nemaju praktično nikakvu vrijednost. Ovdje u Hrvatskoj, iako moram reći da nisam u potpunosti upoznat sa situacijom, jedan osvojeni turnir ili možda dva znače mogućnost primanja poziva u nacionalnu selekciju, što mi je velika želja. Osim želje da mi žena i djeca budu zdravi i sretni, volio bih još koji puta doći u Hrvatsku odigrati koji turnir u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom. Prvi put mi je bio izuzetno uspješan. Osvojio sam zlatnu medalju u sedmoj kategoriji za STKI URIHO. Želja mi je pojaviti se i na međunarodnoj sceni.

Mislim da je sport u svakom slučaju jedna jako pozitivna stvar koja čovjeka tjera da bude aktivan i da nauči što znači boriti se, što znači izgubiti, pomiriti se s porazom. Sport je zapravo kao i život, samo što ovdje u dva-tri sata natjecanja praktično možete strpati deset godina života.  Po mom je mišljenju sport može formirati čovjekov karakter u vrlo pozitivnom smislu. U bavljenju sportom ne vidim ništa negativno, samo dobro. Stolni tenis bih preporučio svima jer je to nekonfliktan sport, nema puno psovanja, niti ozljeda, izuzetno je brz i dinamičan. Razvija koordinaciju vida, uma i pokreta. Vrlo je lijep, dinamičan i interesantan sport.

Prijelomni trenutak u životu

Moj život je prelomio jedan događaj u djetinjstvu. Bio sam u posjeti kod svojih susjeda kao malo dijete, a kod njih su bili neki Nijemci. Bilo je puno gastarbajtera  iz Bosne koji su radili u Njemačkoj, a ja sam se zabezeknuo jer sam tada zapravo prvi puta čuo strani jezik. Ljudi su pričali, a ja ih ništa nisam razumio. U tom trenutku sam odlučio da ću naučiti taj strani jezik. To sam i zaboravio, no naknadno sam se sjetio toga kada sam shvatio da imam afiniteta prema stranim jezicima, tako da sam i upisao njemački jezik, pa dobio i stipendiju za Njemačku. Ta stipendija je imala prijelomni značaj:  upoznao sam suprugu i to je definitivno promijenilo moj život.

Imam vrlo lijepo i ugodno iskustvo kako sam primljen u Hrvatskoj, sve vezano uz natjecanje je na jednom malo višem nivou nego u Litvi. Ovdje u Hrvatskoj ima dva do tri puta više natjecatelja nego u Litvi gdje je košarka zapravo jedini sport koji je popularan, dok su ostali potpuno marginalizirani. Vrlo mi je drago što sam došao u Hrvatsku, barem nakratko, jer ja i Hrvatsku i Bosnu smatram svojom domovinom", završava svoju priču Stipo.

Zabilježio: Marko Damjanović

Objavljeno 17.04.2014

Objavljeno: 19.04.2014