PITANJE: K. V. (47) Moj sin ima sedam godina. Samohrana sam majka. Rodila sam nakon kratke veze s muškarcem koji nikada nije pokazao interes za odgoj našeg sina. Nije ga ni priznao. Živim u maloj sredini, na selu, on se sramio što se uopće saznalo da je bio u vezi sa ženom poput mene

U selu me zovu “ona šepava“. Nemam financijskih mogućnosti da odem iz sredine u kojoj živim. Roditelji mi pomažu financijski, plaća mi je premala za sve potrebe. Trebam vaš savjet kako da zaštitim sina. Primijetila sam da je postao potišten, čula sam da ga u školi zadirkuju. Nema oca, a ja sam osoba s invaliditetom. Što da radim, kako da toj djeci pokažem da je on dijete kao i oni. Bojim se da ga moje stanje ne obilježi za cijeli život.

ODGOVOR: Draga K. V., želim Vam prije svega čestitati na odlučnosti i hrabrosti roditi dijete, unatoč Vašim ne baš povoljnim životnim okolnostima. Odluka za život puno govori o Vama i vjerujem da ste dobra, požrtvovna i zauzeta majka. Stalo Vam je da Vaš sin izraste u zdravu, snažnu osobu koja će se moći nositi sa svojim životom. 
Teško je uopće zamisliti što sve sada proživljavate kao majka sedmogodišnjaka kojem se djeca rugaju. Vaše dijete trpi jer je izvrgnuto izrugivanju, a slično postupaju i s Vama.
Male sredine su specifične u odnosu prema onima koji se, po mjerilima te sredine, ne uklapaju, koji su drugačiji, sami ili su osobe s invaliditetom .
Nemojte slušati što i kako govore o vama, ne dajte da vam unište samopouzdanje i samopoštovanje.
Niste napisali kako se Vi nosite sa svojim stanjem: ljutite li se, stoički podnosite nepravdu, izbjegavate društvo, povlačite se ili se aktivno zauzimate za sebe i svoje dijete?
Jeste li se pomirili sama sa sobom, eventualno si oprostili, prihvatili svoj život baš takvim kakav jest? Najbolja zaštita od drugih je prihvatiti samu sebe, sa svime što jeste.

Sigurno da Vam nije lako, posebno što muškarac, otac Vašega sina ne želi preuzeti nikakvu brigu za to dijete. Ovo što ga „ne priznaje“ ne oslobađa ga odgovornosti, a naravno da postoje metode utvrđivanja očinstva. Kod toga je potrebno pokrenuti tužbu radi utvrđivanja očinstva, koju  može podnijeti majka ali i Centar za socijalnu skrb, i to do 18.-te godine starosti djeteta. Kao majka možete se, dakle, obratiti Centru za pomoć zbog kompletne situacije. Iz rezultata toga postupka proizašla bi onda i očeva obveza materijalne skrbi o djetetu.

Kažete da vam sada roditelji financijski pomažu, uz Vas su i to je za svaku pohvalu. I za Vašeg sina je dobro što osim Vas ima i djeda i baku.
Polaskom u školu on je izašao izvan doma koji mu je pružao zaštitu i sigurnost. I odmah, prema vašim riječima, doživljava zadirkivanja, ne prihvaćanje i druge neugodnosti. Teško se s time nosi, pa uočavate kod njega znakove potištenosti. Osim što ste čuli od drugih što se događa, jeste li o tome razgovarali i sa svojim sinom? Ako niste, svakako to učinite što prije i saznajte što više detalja. Potrebno je razgovarati s djetetom i ukazivati mu na njegove vrijednosti, podizati mu samopoštovanje. U svakom slučaju, trebate se aktivno zauzeti za sebe i svoga sina, zaštiti ga.

Predlažem da odete u  školu porazgovarati s učiteljicom/učiteljem i pedagogom (po potrebi i s ravnateljem) te da zajednički pokušate potražiti izlaz iz neugodne situacije. Oni trebaju poučiti djecu o tome što je primjereno a što nije, govoriti o suživotu, prihvaćanju i razumijevanju među ljudima.
Bilo bi poželjno da sin bude uključen u neku slobodnu aktivnost koju voli, da se tako prestane povlačiti u sebe i da preko te aktivnosti pokuša steći poljuljano samopouzdanje i prijatelje.

ODGOVOR: Draga K., želim vjerovati da u školi ima učenika koji se korektno odnose prema Vašem sinu. Možda bi bilo dobro da povremeno organizirate kakvo druženje s tim učenicima, da ih jednostavno pozovete na kolače, na gledanje nekog dobrog crtića, na kartanje, na društvene igre i slično. Važno je da se djeca zajednički druže, upoznaju i da ponesu dobre utiske o kojima će poslije pričati ostalim učenicima u razredu. Tako bi posredno mogli utjecati na onu drugu skupinu koja nije naklonjena Vašem sinu i polako mijenjati sliku o njemu.

Poznato je da se mnoge osobine koje ljudi uočavaju na prvi pogled, brišu kad bolje upoznamo određenu osobu te onda više i ne primjećujemo njezine nedostatke (npr. fizički izgled, govornu manu, zatvorenost, itd.). Dozvolite da Vas ljudi upoznaju. Nemojte bježati od njih, približite im se i pokažite svoje vrijednosti. Kako ćete se Vi doživljavati i odnositi prema sebi, takve ćete poruke o sebi slati i drugima.
Odrasli ljudi trebali bi biti manje opterećeni onime što će netko reći ili govoriti o nekome, sve dok svojim mišljenjem, ponašanjem ili načinom života ne štete drugima.

I još nešto važno: ne sramite se pokazivati sinu svoju ljubav, nježnost i pažnju - jer, to mu je najpotrebnije (kao i svakom djetetu) za njegovo kvalitetno odrastanje. Neka bude siguran da je voljen i prihvaćen (prije svega od Vas), da nije na teret niti suvišan, unatoč svemu.  Zato, obilježite ga svojom ljubavlju i ne brinite previše!

Marijanka Globan, Zadruga 'Martinov plašt'

Objavljeno: 24.12.2013