PITANJE: I.C. (34) Imam kćer od sedam godina i sina od deset. Kćer je slabijeg imuniteta od rođenja bojim se uvijek sam joj svjesno davala više pažnje i vremena

Sin je imao tri godine kad se ona rodila i bio još željan ljubavi i mog društva, ali nekako prešutno suprug i ja smo se podijelili. On je provodio puno više vremena sa sinom. U stalnom strahu za djevojčicu koja se rodila carski rezom nakon nepunih sedam mjeseci trudnoće postalo je to prirodno stanje u našoj obitelji. Danas je moj sin povučeno dijete, nesigurno u društvu svojih vršnjaka, a odraslih još više. Uvidjela sam svoje greške. Bojim se jesam li zakasnila? Kako da mu pokažem da mi znači isto kao i djevojčica. Nisam to radila svjesno, možda se sada i opravdavam. Mala nemoćna beba trebala me puno više, izgubila sam se u tom strahu za njeno zdravlje, ona je i danas nježna i osjetljiva, često bolesna. Kako da vratim povjerenje sina? Gubim se u tom osjećaju krivnje i straha da sam ga svojim ponašanjem obilježila za cijeli život.
ODGOVOR: Poštovana, poznato je da majke žele zaštititi dijete koje je bolesno, slabije, ili hendikepirano. To je u prirodi majke jer je majčina ljubav bezuvjetna. Ovdje se postavlja, s jedne strane pitanje, do koje je mjere potrebno nekom djetetu davati više pažnje nego drugom? S druge strane uvijek je bolja opcija kad roditelji ravnomjerno rasporede svoju brigu oko djece. Vas je Vaš strah očito tjerao da se brinete i više nego što je to bilo potrebno. Strah je iracionalno stanje koje onome tko ga posjeduje ne daje miran život u sadašnjosti, već ga stalno tjera na razmišljanje što bi se moglo dogoditi, dakle osoba koju tjera strah živi već u budućnosti i tako propušta one divne trenutke koji prolaze kako pored nje tako i pored njenih bližnjih. Ako Vaša kćer nije u onoj tzv, rizičnoj skupini, a na to bi Vas trebao upozoriti pedijatar i dati Vam upute kako postupati s takvim djetetom, onda i pretjerana pažnja i briga može dovesti do prevelike osjetljivosti i boležljivosti, jer one sprečavaju osamostaljivanje i pravilan razvoj. Kako dijete raste tako se smanjuje fizička prisutnost, jer dijete treba učiti tome da stječe vlastita iskustva, a povećava se ona manje primjetna pažnja kroz vođenje, poticanje i podržavanje.

Kad dođe novi član obitelji starije dijete postaje ljubomorno. To je prirodno i normalno stanje svakog djeteta. Tu roditelji trebaju odigrati značajnu ulogu u smislu da starijem djetetu poklone više pažnje, da ga uključe u brigu oko pridošlog člana na način da mu daju manje zadatke koje dijete može obaviti, da osjeti da je važno i potrebno svojim roditeljima.
Danas znademo da djeca, sve što im je potrebno za život, dobiju do tri godine života te je poznat onaj slogan: Prve tri su bitne. Ako ste se do rođenja Vaše kćeri dovoljno kvalitetno posvećivali sinu onda s tog aspekta postoji mogućnost da ste mu dali dovoljno temelja da ne bude „obilježen za cijeli život“, kako Vi kažete.
Ako Vas sada progoni Vaša savjest da niste dali dovoljno ljubavi i pažnje sinu, on je dovoljno velik da s njim iskreno popričate i o Vašem strahu i o tome zašto ste njegovoj sestri poklonili više pažnje, pa da se možda i ispričate za Vaše nesvjesne postupke koji su njega možda povređivali. Djeca zaslužuju istinu i ispriku, ako roditelj shvati da je pogriješio, a Vi ste sad očito toga svjesni. Djeca razumiju i vide više nego što to roditelji misle. Djeca poznaju bolje svoje roditelje nego oni sami sebe. Možda će Vam sin reći što ga kod Vas smeta i što bi htio da se promijeni. Neka djeca su po prirodi zatvorena i nesigurna te je teško procijeniti je li kod Vašeg sina to posljedica nedostatka Vaše pažnje.
Draga I. nije dobro da se sad opet „gubite u osjećaju krivnje i straha“ jer Vam isti nije saveznik već protivnik. Ako se nikako ne možete osloboditi tih negativnih emocija, koje možda vuku korijenje iz Vašeg djetinjstva, bilo bi dobro da potražite stručni savjet.
Anđelka Bunić, prof. def.

Objavljeno: 21.11.2013