PITANJE: N.R. (40) Poštovana, supruga i ja u braku smo 16 godina. Imali smo dobrih i teških perioda, ipak ostali smo zajedno. Veliki preokret dogodio se prije četiri godine kada sam pao sa stabla i ostao paraliziran od struka naniže

Otišao sam u mirovinu, istina promijenio sam se. Trebalo mi je vremena da prihvatim sebe. Sada kad su se stari počele vraćati u normalu, ja počeo sudjelovati u svakodnevnim obavezama, ona je počela pokazivati neku drugu stranu. Ne prepoznajem je. Uvijek je bijesna na mene, često je nema kod kuće. To objašnjava dogovorima s prijateljicama. Počela je spominjati rastavu, meni govori da bi bilo bolje da živimo odvojeno ako ne želim rastavu. Predlaže mi da odem živjeti u roditeljsku kuću koja je potpuno neprilagođena osobi s invaliditetom. Ne znam što da radim. Pokušavam razgovarati s njom i tražim objašnjenje za njezino ponašanje, ali ona izbjegava svaki razgovor. Kako da dođem do nje i riješim ovu situaciju koja je svaki dan sve gora?
ODGOVOR: Poštovani N.R., Vaša nezgoda u trenutku je iz temelja promijenila cijeli Vaš dotadašnji život, pa tako i brak koji je, kao najbliskiji i najintimniji odnos, vjerojatno pretrpio najviše štete.
Ostati paraliziran s 36 godina svakako je velika životna drama i izazov. Kažete kako ste trebali vremena prihvatiti ono što vam se dogodilo. Vjerujem kako Vam je za to bilo potrebno puno hrabrosti i snage.

Vaša supruga je ostala uz Vas dok ste prolazili kroz najteže životno razdoblje, kako Vi osobno tako i Vaš brak, no pitanje je koliko je ona i je li uopće uspjela prihvatiti novonastalo stanje?
Znate, kad bijesni požar, učiniti ćemo sve da ga ugasimo, da spasimo što se spasiti da, no tek kad se vatra skroz povuče i od nje nam više ne prijeti opasnost, te kad sagledamo posljedice i štetu ( gubitke) koje je prouzrokovao, upadamo u pravu krizu za koju ranije jednostavno nismo imali vremena.
Po ovome što opisujete, moguće je da se Vaša supruga nije uspjela pomiriti s tom promjenom, s gubitkom. Možda nikada ni neće.
Možda je to za nju jednostavno previše.
Ukoliko je tako, to joj ne biste trebali zamjerati, niti se na nju zbog toga ljutiti.  Možete zbog toga žaliti, to da, ali ništa više i ništa drugo.
Moguće je i to da je njoj, nakon što je najteže prošlo, a stvari se, kako kažete, počele vraćati u normalu, potreban mali odmak kako bi u miru sagledala gdje je i što dalje. Zato mislim da je njezin prijedlog da se privremeno odvojite, u stvari, dobar.
Ne mora značiti da taj korak neizbježno vodi razvodu. Možda bi vam fizičko odvajanje omogućilo bolju komunikaciju, te biste riješili ono što sada ne možete. Blizina nas često priječi da jasnije sagledamo stvari.
Muško-ženski odnosi u našem društvu još uvijek su uglavnom postavljeni vrlo tradicionalno u smislu da je muškarac u vezi taj koji ženi pruža sigurnost i zaštitu. To je u većoj ili manjoj mjeri uvijek prisutno, no stupanj, odnosno do koje mjere, ovisi o tome koliko je ta komponenta ženi potrebna i važna. 
Ukoliko se odnos u velikoj mjeri bazira upravo na tome, te to predstavlja njegovu bitnu odrednicu, to će i potres koji će ovakva situacija izazvati biti daleko jači, ponekad čak i razoran.
No, vratimo se temi odvajanja.
Ukoliko ono ipak nametne razvod kao jedinu opciju, bolje je da do njega dođe na vrijeme. Zašto?
U odnosima čija je kvaliteta iz bilo kojeg razloga teško narušena, dapače, postaje svakim danom sve lošija, a par to predugo tolerira ili ignorira, te unatoč tome ne poduzima potrebne ili moguće korake, počinje dolaziti  u opasnost sve ono lijepo što je par do tada doživio i proživio.
Tako na kraju često završe mrzeći jedno drugo.
To je, (to bi bio), jako ružan i bolan završetak veze, u Vašem slučaju, braka.
Možda Vaša supruga, svjesna upravo te opasnosti, predlaže odvajanje.
Važno je da, ako već braku i nema spasa, Vas dvoje barem ostanete u dobrim, prijateljskim odnosima.
Mogu razumjeti kako Vam se sada to čini nedostatnim, no, vjerujte, to je vrlo vrijedno, a možda čak može biti i temelj za vaše ponovno zbližavanje u budućnosti. Nikad se ne zna! Život je pun iznenađenja ( uostalom, Vi to jako dobro znate).
Zato, nikada nije dobro za sobom porušiti sve mostove. Jer, tada stvarno nema povratka.
Ne znam jeste li prilikom sklapanja svoga braka vas dvoje izrekli one prelijepe, ali istovremeno i vrlo odgovorne, obvezujuće riječi: „ Obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštivati u sve dane života svoga.“
Zamišljam što bi se dogodilo kad bi nam netko tada, dok mnogi od nas lebde „u sedmom nebu“, pokazao na koji način će se od nas tražiti provjera vjerodostojnosti datog obećanja. Vjerujem kako tada mnogi brakovi ne bi ni bili skopljeni.
Za takvo nešto, za ostajanje vjernim u ovoj Vašoj životnoj i bračnoj situaciji, stvarno je potrebna, kako sam na početku rekla, izuzetna jakost i hrabrost koju ste Vi imali.
Možete li kriviti Vašu suprugu ako ona to jednostavno nema?

Vesna Hari, dipl. inž. socijalnog rada

Objavljeno: 03.09.2013