Anđelka Bunić iz zadruge 'Martinov plašt' samo za In-Portal, kao diplomirana defektologinja, piše o iskustvima s majkama koje su nosile plod ljubavi, a koji nisu dobili najbolje ocjene u rodilištima

Jedno zakašnjenje od pet minuta stavilo mi je na put njega, dječaka u petoj godini života, koji je drugačiji od svojih vršnjaka, a opet, na poseban način, sličan svima njima.

Kad majka nosi plod svoje ljubavi, usredotočena je cijelim svojim bićem na to čudo koje nosi pod svojim srcem. Žene koje su to osjetile, znaju o čemu pričam.
Svakodnevno razmišlja o svom još nerođenom čedu, zamišlja ga kako izgleda, kako će rasti i već mu planira i želi sve najbolje u budućem životu.
Majka Tereza je bila obuzeta nježnošću i radosnim iščekivanjem kad je saznala da nosi blizance. Bila je i zbunjena i sretna. Dva mjeseca prije termina poroda stanje se zakompliciralo i morala je u bolnicu. Tužna srca napustila je svoje bližnje i otišla na čuvanje trudnoće. Neka strepnja se nadvila na do tada bezbrižno stanje u kojem se nalazila.

Hod po mukama

Rodila je dva sina, u razmaku od dvije minute. Prvi se rodio normalno, dok je drugi izletio "kao iz topa izbačen“. Na testu koji se radi u bolnici iza samog poroda, prvi je dobio odlične ocjene, drugi nije.

I počeo je hod po mukama. Da nisu bili blizanci, majka ne bi mogla na licu mjesta uspoređivati psihički i fizički razvoj svoje djece...ovako svakodnevno je vidjela velike razlike.
Zbunjena, nesigurna, nije dobila ni od koga potrebno objašnjenje, niti savjet što činiti.

Majka o kojoj pišem se lavovski borila i još se bori za svoje dijete. Tražila je pomoć ali je nailazila na „odmoć“.
Pričala mi je svoja traumatična iskustva u smislu: „ Budite sretni da vam nije u kolicima, ali će ipak završiti u specijalnoj školi“ili „ Majko vi ste razmazili svoje dijete“ i sve u tom smislu.
Možete zamisliti koje su to traume bile za nju i njenog sina. Slali su je od nemila do nedraga i na temelju prvog dojma davali dijagnoze poput one da je autist i slično.
Koliko su takvi sudovi opteretili nejaka majčina leđa i ubijali nadu da će netko pružiti ruku spasa.
„ Došla sam sa svojim sinom u prostoriju u kojoj je za velikim stolom sjedilo petero ljudi i nitko nije ustao da me uvede, već su svi gledali u mene i mog jadnog sina. Osjećala sam  da se moja leđa povijaju bez moje volje, a primijetila sam da moj sin ne može podnijeti te poglede i liježe na pod, traži sigurnost na podu, jer sve razumije, ali ne može izraziti što osjeća“, slikovito je majka dočarala situaciju u kojoj se našla. U takvom stanju riječi su zamrle i dojam je bio negativan, a s time i odgovor na brzinu sročen, došaptavanjem onih moćnika za stolom...
Slijedilo je 'loptanje' s jadnom majkom u stilu: "Pokušajte ondje, nije za nas.“
Kako olako izrečeno, kako bolno i bez suosjećanja.
Zamišljala sam se u sličnoj ulozi i moram priznati da bih se sigurno i ja slično osjećala u takvoj situaciji.
U svom dugogodišnjem iskustvu rada s djecom s razvojnim poteškoćama čula sam bezbroj ovakvih priča, sve su slične i veoma bolne.

Čuvši priču o dječaku kojem se zatvaraju sva vrata rodila se u meni potreba da budem osoba koja će pružiti ruku spasa toj napaćenoj ženi, kao i cijeloj obitelji.
Prihvatila sam napraviti opservaciju i na temelju iste nešto poduzeti. Nisam se mogla jednostavno pomiriti s činjenicom da se dječaku, na pragu njegovog života, zatvore sva vrata.
Ubrzo sam ustanovila da dječak ne zaostaje puno u mnogim aktivnostima za svojim bratom, a u nekim je čak i bolji, kao npr. hodanje po strmim stepenicama bez pridržavanja, nošenjem posudice pune vode, a da ne prolije niti kap tekućine na pod i slično.
Primijetila sam da sve razumije, čak je vješt u raspoznavanju znakova neverbalne komunikacije, ali se sam ne može izraziti govorom, a silno to želi. Zbog toga vjerojatno voli crtiće i reklame i većinu znade napamet.

Život piše drame sa sretnim svršetkom

Napisala sam opsežnu opservaciju, i preko gospođe koja me upoznala s obitelji, zatražila da se ista dostavi jednom redovnom vrtiću, koji ima program za djecu s poteškoćama u razvoju,
koji se odmah očitovao i zakazao stručni tim na koji smo bile pozvane majka i ja. Sada nije bila sama i osjetila se sigurnijom i vjerovala je zajedno sa mnom da će njezin sin biti primljen, što se na našu veliku radost i dogodilo i danas dva brata blizanca sretno su  zakoračila u novi život.
Dječak je bio primljen na određeno vrijeme od tri mjeseca nekoliko sati na tjedan. Prije isteka predviđenog vremena primljen je za stalno i na puni boravak kao i brat blizanac. Nakon pola godine boravka u vrtiću počeo je smisleno govoriti a nakon dvije godine boravka pripremljen je za redovnu školu uz asistenta. Postao je ljubimac cijele škole i danas je sretno i zadovoljno dijete.

Piše: Anđelka Bunić, 'Martinov plašt'

Objavljeno: 19.06.2013