"Upisao sam srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje u Dubravi gdje sam stekao nove prijatelje i proveo najljepši dio svog života. Stekao sam i nova iskustva koja su mi neopisivo pomogla. Na našu inicijativu, pokrenut je novi sport - rukonogomet - u koji su se uključili mnoga djeca s nekim oblikom invaliditeta", kaže Zagrepčanin s cerebralnom paralizom

Ovo je priča o mladiću kojeg život nije nimalo mazio. Kroz život je imao puno kušnji s kojima se uspješno nosio zahvaljujući svojoj zavidnoj volji i snazi. Vjeruje u bolje sutra i u svoje još neostvarene snove.  Zove se Marko Grobotek, imam 26 godina i rođen je u Zagrebu.
"Moji roditelji su porijeklom iz Zagorja, točnije iz jednog malog mjesta par kilometara udaljenog od Krapine. Imam stariju sestru i živim s roditeljima", govori Marko.
"Nažalost, moj porod nije tekao po planu. Odmah je krenuo loše, naime već u maminoj utrobi okrenuo sam se kako nisam trebao i  to je prouzročilo njezin prvi carski rez te je to dovelo do cerebralne paralize. Odmah po rođenju liječnici su me smjestili u inkubator jer sam na trenutke prestao disati. Posljedice tog carskog reza i inkubatora  imat ću i osjećat ću cijeli svoj život. Ne osjećam cijeli donji dio tijela, od pojasa na niže. Krećem se uz pomoć invalidskih kolica. Ali, na svu sreću i svoju čvrstu volju, preživio sam početne životne probleme i krenuo u vrtić na Zelengaju gdje sam se prvi put susreo s osobama poput mene. Tada sam bio mali i sve sam prihvaćao kao igru, no često sam imao operacije tijekom djetinjstva. Svoju prvu operaciju imao sam dva dana prije kretanja u prvi razred na Rudešu, i to zbog opeklina koje sam još kao dijete nesvjesno sam prouzročio: pustio sam vruću vode iz slavine i dobio  opekline trećeg stupnja.

Sretni dani u Centru Dubrava

Nakon mjesec dana napokon sam krenuo u školu na Rudešu. Tamo sam upoznao nove prijatelji i sreo stare. Tek je tada počeo 'moj pravi život', moji uspjesi i neuspjesi. Shvatio sam da ću se morati više potruditi kako bih mogao ići ravnopravno kroz život kao i svi moji prijatelji.
Nakon Rudeša, od prvog do četvrtog razreda, slijedilo je preseljenje u novu okolinu, točnije novu školu na Goljaku. Tamo sam se prvi put istinski zaljubio i osjetio sve te divne leptiriće u stomaku. Naučio sam igrati šah, i odmah je postao moj omiljeni hobi. Uskoro  sam počeo igrati za školska natjecanja. Ali, nažalost, morao sam  odustati od igranja jer nisam imao nekog da me ozbiljno trenira.
Upisao sam srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje u Dubravi gdje sam ponovno stekao nove prijatelje i proveo najljepši dio svog života.  Stekao sam i nova iskustva, koja su mi neopisivo pomogla. Na našu inicijativu, pokrenuli smo novi sport rukonogomet, u koji su se uključili mnoga djeca s nekim oblikom invaliditeta. Mnogo sam uživao u tom dijelu života. 
U Centru Dubrava me je sustigla i druga operacija jer sam se dosta nakrivio  zbog konstantnog sjedenja u kolicima te su mi zbog toga morali ugraditi šipke u leđima. Operacija je uspješno obavljena.
Obitelj, točnije moja mama, moj je najveći oslonac u životu i osoba bez koje ne bih mogao puno toga postići. Uvijek je uz mene, vozila me na na fakultet svaki dan, pribavljala mi i kupovala sve što mi je potrebno za kvalitetan život i tako moje prvo osobno računalo. Provodim puno vremena s njom igrajući društvene igre, odlaskom u šetnje i na ljetovanja. Puno mi znači, kao i cijela moja obitelj.

Vatreni navijač Dinama

Volim putovati i zbog toga sam odmah prihvatio odlazak na maturalno putovanje s razredom, obišao sam Austriju i Češku. Te predivne dane neću nikad zaboraviti, dane pune uživanja, zabavljanja, šetanja. Nakon vraćanja s puta slijedila je državna matura nakon koje sa odlučio upisati Ekonomski fakultet u Zagrebu. Imao sam puno energije i elana na početku upisa, ali nažalost nije dugo trajalo. Naime, zbog puno operacija a premalo snage da izdržim sav taj ritam predavanja i odlazaka na fakultet morao sam prekinuti studij  protiv svoje volje, i to samo godinu dana nakon upisa. To mi je bilo teško razdoblje života i mnogo puta sam posumnjao u sebe. Kako i što dalje? Na svu sreću, to nije trajalo dugo jer sam se uključio u mnoge druge aktivnosti i ubrzo sam postavio svoje ciljeve i želje koje ću, siguran sam, jednog dana svojom upornošću, htijenjem i voljom ispuniti. Dakle, zaposliti se, osnovati svoju obitelj, naučiti talijanski jezik,otići na utrku Formule 1 i, naravno, putovati  svijetom.
Vjerni sam navijač Dinama i najmanje jednom godišnje odem na njihovu utakmicu.
Što da za kraj poručim osobama s invaliditetom? Nikada ne odustati od svojih zacrtanih ciljeva. I da uvijek pokušate biti optimistični, bez obzira na probleme  koji su bili ili koji će se tek dogoditi bilo u obitelji, školi, fakultetu ili društvu. Jer uvijek postoji bolje sutra", optimističan je Marko.
Piše: Melisa Osmanović

Objavljeno: 14.04.2014