Osvrt Božice Ravlić: Smiješno je obilježavati Svjetski dan zdravlja kad umiremo od bijede

"Svakodnevno nailazim na ljude koje, bez obzira na tjelesne nedostatke, doživljavam kao zdrave osobe, te isto tako one koji se prema svim dijagnozama ubrajaju u zdrave, a žive i ponašaju se kao oboljeli od hrvatske realnosti"

Svjedoci smo izumiranja osnovnih ljudskih vrijednosti. Previše je laži i oholosti koje se šire kao korov za koji ne postoji djelotvoran otrov. Možete li zamisliti svijet u kojem se na osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju ne gleda kroz prizmu njihovih teškoća ili tjelesnih različitosti?

Oboljeli od hrvatske svakodnevice

Svjetski je dan zdravlja. Prema definiciji, zdravlje predstavlja tjelesno, duševno, socijalno i ekonomsko blagostanje, a ne samo odsutnost bolesti. Kad razmislim, teško je zadovoljiti ovu definiciju. Svakodnevno nailazim na ljude koje, bez obzira na tjelesne nedostatke, doživljavam kao zdrave osobe, te isto tako one koji se prema svim dijagnozama ubrajaju u zdrave, a žive i ponašaju se kao oboljeli od hrvatske realnosti.

Svjetski dan zdravlja proslavlja se svake godine 7. travnja obilježavajući na taj način i osnivanje Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization) 1948. godine. Svake se godine odabire i tema kojom se želi dati naglasak na određeno područje javnog zdravstva u svijetu. Ove godine tema su vektorske zarazne bolesti (bolesti koje prenose paraziti i virusi).

Tjelesno zdravlje i koliko mi možemo utjecati na njega? Imamo svakodnevne krize kako preživjeti i  mali postotak stanovnika koji ne mora razmišljati hoće li pokriti troškove tekućeg mjeseca. Raste nam broj umirovljenika koji su radili s planovima o mirnoj starosti. Rano ujutro slušam gospodina koji već godinama redovito pretražuje kantu za smeće do, kako kaže, iskoristivih otpadaka. Ne čudite se što ga zovem gospodin, on to za mene i jest. Nije se iz zadovoljstva odlučio od zore na biciklu i obilaske kvarta. I danas u mirovini oblači svoje odijelo, uredan i čist zaželi mi dobro jutro. Susrela sam ga jednom ranije ustavši i spremajući se na put. Priznajem, reagirala sam tako tipično, preplašila sam se izašavši s vrećom punom smeća i vidjevši ga dok je još gorjela noćna rasvjeta. Prva misao mi je bila vratiti se u stan. Nisam, možda me njegov pristojan pozdrav i pogled u kojem se nazirao sram natjerao da izađem i popričam s njim kao da je potpuno prirodno što kopa po smeću.

Dobrostojeća dama koja krade sirotinji

Zanimljiva mi je jedna druga stvar. Od tada sam počela odvajati boce i stvari koje sam znala da će mu koristiti, te ih ostavljati navečer pored kante. Do dana kad sam vidjela susjedu koja je jako dobro financijski potkožena kako odlazeći na posao izabire boce i stavlja ih u svoju torbu, te sjeda u auto i odlazi. Što kazati? Jednostavno i otvoreno, ta žena je slika pohlepe i bezgranične truleži onih koji još dobro žive u ovoj državi. Za mene je dvojba što to ženu, kojoj tih nekoliko boca apsolutno ništa ne mijenja u životu, tjera da uzima ono što zna da nije njoj namijenjeno.

“Lakše je promijeniti svojstva plutonija, nego zlu ljudsku prirodu" Albert Einstein

Što se tiče duševnog zdravlja smatram da je teško biti duševno zdrav gledajući svu tu nepravdu, bijedu i tugu u kojoj živi veliki broj obespravljenih stanovnika. U ovom trenutku na raskršćima stoje djeca s bebama i prose. U čekaonicama satima sjede ljudi koji trpe, nemaju snage tražiti prijem kod liječnika i  proći će dugo vremena do kratkog pregleda i povratak u bezdan. Ljudi obilaze tržnice i skupljaju otpatke koji će biti njihov obrok. Gube se temeljni osjećaji, nema sućuti i humanosti, pa kako onda govoriti o zdravlju? Za koje vrijednosti se zalažu ti koji odlučuju o našem položaju i visini naših primanja? Mijenjaju se vlade, prebacuju odgovornosti, vrijeme prolazi, ističe gospodarska kriza kao krivac sve mračnijeg tunela iz kojeg se ne nazire izlaz. Kako pokrenuti vijuge u glavama onih koji imaju moć i mogu utjecati na blagostanje tijela i duše?
U ovom trenutku mogla bih ozdraviti i s pokrićem izjaviti da sam zdrava, samo da se isključim iz društva u kojem živim, izoliram na mjestu gdje neću biti u doticaju s vijestima, okružiti se malim brojem ljudi za koje još mogu reći da ih smatram poštenim i pokušati zaboraviti sve što sam vidjela i čula do danas. Znamo, to je utopija i stoga mi smo sve bolesnija nacija, a najmanje me zabrinjavaju komarci i bube koji će me ugristi ove godine. Brinu me ljudi koji su se zavukli na odgovorna mjesta i uhvatili čvršće od krpelja. Isisali su više nego im je potrebno za nekoliko života, ali grčevito se drže i sišu i dalje.

Božica Ravlić