"Iz pritužbi osoba s invaliditetom vidljivo je da izmjene zakonodavstva od kojih su puno očekivali ne samo da nisu donijele željeni napredak, već su ih neke od tih izmjena dovele u još teži položaj", stoji u godišnjem izvješću pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Saboru RH

Sukladno članku 17. Zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom pravobraniteljica za osobe s invaliditetom je 31. ožujka podnijela Hrvatskom saboru Godišnje izvješće o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2013. godinu. U razdoblju za koje se Izvještaj podnosi pravobraniteljica za osobe s invaliditetom u 1914 aktivnosti imala 2444 postupanja u svrhu zaštite, praćenja i promicanja prava i interesa osoba s invaliditetom. U 2013. došlo je do porasta broja pritužbi koje su se odnosile na teškoće u ostvarivanju materijalnih prava i podmirivanju troškova stanovanja što pokazuje da je došlo do daljnjeg osiromašivanja obitelji čiji su članovi osobe s invaliditetom do razine da im je ugrožena egzistencija. Naknade s osnove invaliditeta u praksi postaju jedini izvor prihoda za cijele obitelji pa tako opća teška socijalna slika posredno djeluje na osobe s invaliditetom unatoč tome što se njihove ionako male naknade ne smanjuju. 18 posto osoba s invaliditetom živi u uvjetima siromaštva. Iz pritužbi osoba s invaliditetom vidljivo je da izmjene zakonodavstva od kojih su puno očekivali ne samo da nisu donijele željeni napredak, već su ih neke od tih izmjena dovele u još teži položaj.

Na dan 13. siječnja 2014. prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo bilo je 525.782 osoba s invaliditetom koje ostvaruju neki oblik podrške u raznim sustavima. Od tog broja, samo 22.000 osoba s najtežim invaliditetom i djece s najtežim teškoćama u razvoju ostvaruje pravo na osobnu invalidninu u iznosu 1.250 kuna, kojom trebaju podmirivati troškove koji proizlaze iz invaliditeta. Unatoč svim naporima pravobraniteljice, Ministarstvo je ostalo na stajalištu da se osobama s invaliditetom koje se zaposle ili dobiju stipendiju za studiranje ta naknada ukine.
Zasnivanje radnog odnosa bilo je zapreka i da osoba s invaliditetom stekne pravo na obiteljsku mirovinu, te je takvo zakonsko određenje također doprinijelo da djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom odustanu od svakog oblika školovanja i osposobljavanja, te aktivnog traženja posla. Stoga pozdravljamo izmjene odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koje je donijelo Ministarstvo rada i mirovinskog sustava na način da osobe s invaliditetom kada se zaposle ne budu istovremeno kažnjene gubitkom prava na obiteljsku mirovinu. 
Iz pritužbi osoba s invaliditetom nakon prvih dana primjene Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom vidljivi su brojni nedostaci usvojenih zakonskih rješenja. Upitno je hoće li i najavljeni podzakonski akti uspjeti otkloniti te nedostatke.
Analizom politike za osobe s invaliditetom i posljedica nekih rješenja zaključujemo da se prije radi o neusklađenosti politika za osobe s invaliditetom, a ne o potrebi uštede financijskih sredstava. S jedne strane se potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom mjerama aktivne politike zapošljavanja, dok ih se s druge strane destimulira ukidanjem potpore s osnova invaliditeta.
U većini prava na naknadu s osnove invaliditeta kao uvjet za njihove ostvarivanje uz prihodovni uvodi se i imovinski cenzus. Za ostvarivanje prava na usluge predviđeno je i sudjelovanje korisnika u plaćanju cijene usluga, za dijete čak do 50 posto djetetovih prihoda. To dovodi do toga da roditelji moraju birati između gole egzistencije i okupacijsko-rehabilitacijskih postupaka pa osobe s invaliditetom isključuju iz jedinih aktivnosti u koje su dosad bile uključene što dovodi do dramatičnih pogoršanja njihovog psihofizičkog stanja.
Zbog nedostatka odgovarajućih specijaliziranih rehabilitacijskih tretmana za djecu s teškoćama u razvoju u sustavu zdravstva, te nemogućnosti roditelja da usluge plaćaju iz vlastitih sredstava djeca ostaju kod kuće, što u konačnici predstavlja opasnost od nastanka težeg razvojnog odstupanja i invaliditeta ali i kršenje osnovnih prava djeteta, u ovom slučaju prava na zdravlje. Sustav socijalne skrbi nije razvio mrežu pružatelja usluge rane intervencije. On se sada oslanja na nekoliko ustanova i udruga koje se bave pružanjem usluga rane intervencije, prvenstveno u Zagrebu i okolici, ali u ostatku RH djeca su kod kuće. Pravobraniteljica je uputila nadležnim ministarstvima preporuku da što hitnije uspostave sustav rane podrške razvoju djece s teškoćama u razvoju na cjelokupnom teritoriju RH.
Već nekoliko godina upozoravamo na niz neodgovarajućih pa i protuzakonitih rješenja na području zaštite prava osoba s autizmom u Hrvatskoj. Posebno zabrinjava činjenica da unatoč tako teškom kršenju prava osoba s autizmom, u proteklih 25 godina nije došlo do pomaka u smjeru uspostave sustava skrbi na državnoj razini ili do značajnijeg podizanja kapaciteta postojećeg Centra za autizam.
Tijekom 2013.  pravobraniteljica za osobe s invaliditetom zamijetila je povećanje broja pritužbi osoba koje se nalaze na smještaju, a koje smatraju da mogu živjeti u vlastitom stanu uz podršku. Roditeljima starije životne dobi najveća je briga što će biti s njihovim djetetom nakon što njih ne bude, jer unatoč nasljeđivanju nekretnine i ostvarivanju mirovine, bit će im potrebna podrška u daljnjem životu. Iako je otpočeo povratak osoba s invaliditetom iz nekih institucija u zajednice u kojima su ranije živjeli, zabrinjava da se paralelno ne razvija mreža pružatelja usluga koje će podržati neovisan život, da se ne razvijaju programi stambenog zbrinjavanja, zdravstvene skrbi, podrške radu i zapošljavanju i svih drugih oblika podrške neovisnom življenju i to na cijelom teritoriju RH. U prilog toj činjenici govore i liste čekanja na smještaj u gotovo svim ustanovama koje smo obišli. U svim sredinama koje smo obišli primijetili smo nedostatak ovih socijalnih usluga, nedostaju sustavni planovi ili strategije unaprjeđenja položaja osoba s invaliditetom.
Unatoč zakonskoj odredbi, Zakon o inkluzivnom dodatku nije donesen do kraja 2013. godine već je odgođen. Postavlja se pitanje da li se prepoznaje važnost inkluzivnog dodatka za uključivanje osoba s invaliditetom i njegova svrha te postoji li ozbiljna namjera donošenja istog u skorom roku s obzirom da je odgađan u više navrata tijekom proteklih godina. Također izražavamo dvojbe i zabrinutost odredbama u najavljenom prijedlogu Zakona o jedinstvenom tijelu vještačenja.
U području zdravstvene zaštite bilježe se i dalje negativni trendovi teške dostupnosti svih potrebnih zdravstvenih usluga jer liječenje i rehabilitacija iziskuju sve veće troškove koje si osobe s invaliditetom ne mogu priuštiti. Ova godina naročito je bila obilježena nezadovoljstvom osoba s invaliditetom, odnosno roditelja djece s teškoćama u razvoju nedostupnošću ortopedskih pomagala. Do razvoja novih oblika zdravstvene zaštite odnosno liječenja i rehabilitacije osoba s mentalnim oštećenjem, odnosno duševnim smetnjama još nije došlo, odnosno ovi procesi nisu niti započeli.
I dalje postoji niska društvena svijest o važnosti osiguranja elemenata pristupačnosti te uklanjanja arhitektonskih i komunikacijskih prepreka kao preduvjeta za neovisno življenje osoba s invaliditetom. Značajan broj pritužbi na zlouporabu i neučinkovitost sustava u sprječavanju iste, ukazao je na potrebu izmjene Pravilnika o znaku pristupačnosti i unaprjeđenja sustava kontrole i sprječavanja kršenja prava na oslobođenje od plaćanja cestarine.
Značajan broj udruga osoba s invaliditetom zatvorio je svoja vrata tijekom 2013. godine zbog smanjenih sredstava za hladni pogon kao i provođenje projekata i programa. Država i jedinice lokalne i regionalne samouprave trebaju odrediti jasne kriterije za raspodjelu novčanih sredstava i usmjeriti ih onim udrugama koje su preuzele ulogu države u osiguravanju neophodnih usluga podrške bez kojih nema ravnopravnosti osoba s invaliditetom: mobilna podrška stručnjaka u obitelji, osobna asistencija, asistencija u nastavi, prilagođeni prijevoz, podrška u radu i dr.
I u protekloj godini prosvjednim okupljanjem roditelji djece s teškoćama u razvoju i same osoba s invaliditetom upozorili su javnost na nezadovoljstvo odnosom vlasti, od državne do lokalne, koje nedostatno pružaju podršku kroz materijalne i nematerijalne resurse. Prosvjedi su nastavljeni i u 2014. godini.
U anketi vezanoj uz ostvarivanje prava i suzbijanje diskriminacije na osnovi invaliditeta kojom je ispitano preko tisuću osoba s invaliditetom iz 3 županije, ispitanici su na prvo mjesto kao postupanje u kojem ih se stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe bez invaliditeta stavili nepristojno ponašanje odnosno provociranje. Taj je odgovor došao i prije problema u kretanju i problema u ostvarivanju zajamčenih prava. Time se pokazuje da je svakodnevno ophođenje s osobama s invaliditetom kao našim susjedima, kolegama i sugrađanima za njih izvor subjektivno veće patnje nego teškoće koje na objektivniji način proizlaze iz njihova invaliditeta. Ti odgovori su porazni za društvo koje se voli smatrati društvom koje poštuje ljudska prava i prava osoba s invaliditetom jer pokazuju da se najranjiviji članovi tog istog društva osjećaju obespravljeno, kao građani drugog reda, teret društva, predmet poruge, zanemareni i odbačeni.
U Izvješću o radu za 2013.godinu smo prikazali postupanja Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom koja se odnose na utjecaj izmjena i dopuna zakonodavstva na djecu i osobe s invaliditetom te razmatranja povreda prava kroz postupanja u individualnim pritužbama. Također smo se osvrnuli i na sudjelovanje Ureda u medijima te raznim međunarodnim i domaćim događanjima.
POSI

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Objavljeno: 02.04.2014