"Vrlo rano morala sam se naučiti nositi s predrasudama okoline, pa čak i vlastite rodbine. Za njih sam ja bila 'osmo svjetsko čudo', dijete koje ništa ne može i nikada ništa neće postići. Rugali su mi se i omalovažavali me, a meni nijei bilo jasno, no s godinama sam shvatila da su poteškoće tih ljudi puno veće i teže od mojih", kaže poliglotkinja, pjesnikinja i tko zna što još sve ne. Ukratko, djevojka kojoj se snovi ostvaruju

Ovo je priča o borbenoj  Istrijanki, uvijek nasmiješenoj i vedroj djevojci koja je prvo sebi a onda i svima ostalim dokazala da njezin 'invaliditet' nije nešto što će joj odmoći u životu, dapače njezin 'invaliditet' joj je pomogao da bude još posebnija.  Zove se Matea Milanović, ima 22 godine i dolazi iz Motovuna.
"Rođena sam prije vremena, a kako to obično biva, liječnici nisu na vrijeme reagiral, tako da sam se nagutala plodne vode i ostala bez kisika. Kao posljedica toga cerebralna paraliza postala je moja suputnica", priča Matea.

Roditelji zvani hrabrost

"Mama mi i dan-danas priča o tome kako su se ona i tata prepali kad su jednom došli u bolnicu i mislili da sam umrla jer me nije bilo u inkubatoru. Odmalena sam 'na ti' s bolnicama i liječnicima, a mnogi od njih mislili su da za mene nema šanse. Jedan je liječnik opće prakse čak savjetovao mojoj mami da se ne trudi oko mene i jednostavno me stavi u dom, na što je ona ustala i zalupila vratima. Tada je naša borba postala još žešća. Mama je nakon mog rođenja ostala bez posla u poduzeću u kojem je radila kao knjigovotkinja i dok je drugdje tražila priliku da zaradi za život, za mene i moje terapije brinuli su se tata i baka. Još pamtim odlaske na fizikalnu terapiju u Pulu s bakom i susjedom. Čim bih ušla u dvoranu počela bih plakati i vrištati i nikad nisam željela raditi ono što sam trebala. Takvo me je ponašanje dugo držalo, a ponekad me drži i danas.  

Moje je djetinjstvo bilo sretno i ispunjeno ljubavlju zahvaljujući mojim roditeljima i dvjema starijim sestrama, koji su centar mog svijeta. Da nije bilo njih, moj život sigurno ne bi bio to što danas jest. Nažalost, nije uvijek sve bilo idealno. Vrlo rano morala sam se naučiti nositi s predrasudama okoline, pa čak i vlastite rodbine. Za njih sam ja bila 'osmo svjetsko čudo', dijete koje ništa ne može i nikada ništa neće postići. Rugali su mi se i omalovažavali me, a ja sam se samo pitala zašto. Nije mi bilo jasno, no s godinama sam shvatila da su poteškoće tih ljudi puno veće i teže od mojih.

Novi život u Centru Dubrava

Osnovnu sam školu završila u Motovunu, gdje je situacija bila sve samo ne ugodna. Tada sam na vlastitoj koži osjetila koliko djeca mogu biti zlobna, i to ne zato što su mala i ne razumiju situaciju, nego  prvenstveno zbog nedostatka kućnog odgoja. Zbog takve okoline sumnjala sam u sebe i svoje sposobnosti i mislila da ništa ne vrijedim. 
Nakon završetka Osnovne škole postavilo se pitanje: kamo dalje? Prva je opcija bila Klasična gimnazija u Pazinu, no od ravnatelja gimnazije, inače svećenika, dobila sam objašnjenje da nema 'odgovarajućeg osoblja', odnosno da nema nekoga tko bi mi mogao pomoći. I tako me je put odveo u Zagreb, u Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, gdje sam završila srednju školu, smjer upravni referent. Ondje se dogodilo moje 'prosvjetljenje'.
Početak je bio težak, pun tuge i suza jer se nikad prije nisam tako odvajala od obitelji, no uz pomoć prijatelja i  divnih odgajatelja, suze su ubrzo pale u zaborav. Tada sam počela shvaćati tko sam ja zapravo i koliko vrijedim, posebno zahvaljujući pomoći svoje najbolje prijateljice. Često sam joj znala reći da me ne hvali jer ja ništa ne vrijedim, a ona bi me pogledala i rekla: 'Matea, Bogo dragi, jesi ti pri sebi? Da te više nisam čula da to govoriš! Jesi li ti uopće svjesna koliko si pametna i sposobna? Nemoj plakat i žalit samu sebe, nego pokaži zube, inače će te svi gaziti!'
Njene su me riječi trgnule i ubrzo sam shvatila da je to velika istina. Pokazalo se da su u dalekom gradu gdje si sam i nikoga ne poznaješ jedino dopušteno oružje oštar jezik i hrabrost. Uspomene na divne trenutke provedene u Dubravi čuvam i nosim sa sobom iz dana u dan, baš kao i brojna nezaboravna prijateljstva koja se trudim njegovati što više mogu i do kojih mi je neopisivo stalo.

San koji se ostvaruje

Nakon Motovuna i Zagreba, moje se životno putovanje nastavilo u Trstu, na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Studentica sam španjolskog i engleskog jezika i književnosti i moram reći da u tome istinski uživam. Obožavam strane jezike, a moja je slaba točka španjolski. Mislim da se nijedan jezik ne može s njim usporediti. Svaki jezik ima svoje čari, no španjolski je za mene nešto sasvim drugo, drugi svijet, u kojem je sve jednostavno i lijepo, u kojem nema stresa, tuge ni svakodnevnih problema. Počela sam ga upijati još kao mala djevojčica gledajući latinoameričke šarmere u sapunicama i odmah sam znala da je to to, da se jednog dana time želim baviti. Govorila sam da ću ga jednog dana studirati, i eto, san mi se ostvaruje.
Osim što imam priliku raditi ono što volim, odlaskom u Trst na neki su mi se način otvorila vrata u svijet raznih kultura, upoznala sam ljude iz različitih krajeva svijeta, a to sam oduvijek željela. U početku sam se bojala jer nisam znala hoće li me  drugi studenti prihvatiti, no pokazalo se da nisam imala toliko razloga za paniku jer su svi prema meni vrlo ljubazni i puni razumijevanja, i što je najvažnije, ne gledaju me sa sažaljenjem, nego se dive mojoj hrabrosti i upornosti i tretiraju me kao sebi ravnu.

Pjesnici u gostima

Vratimo se mi mojoj  strasti, španjolskom. Fascinira me sve što je vezano uz njega, kultura, običaji, a pogotovo glazba. Latino ritmovi su mi najbolja i najdraža terapija. Kad sam tužna ili pod stresom, sve što mi treba je latinoamerička glazba. Čim ju čujem, nestaju sve muke. Što mogu, to je jače od mene. Osim toga, upravo me taj divan jezik spojio s najboljom prijateljicom u srednjoj školi. Počele smo razgovarati o frajerima iz serija i shvatile da imamo mnogo toga zajedničkog… Pa neka onda netko kaže da se iz sapunica ništa ne može naučiti.
Što se tiče mojih želja za budućnost, prije svega želim završiti fakultet, zaposliti se, biti dobra u svom poslu i jednog dana, ako Bog da, imati obitelj. Obožavam djecu i bila bih najsretnija kada bih svoju ljubav i pažnji mogla dati malom, nedužnom biću. Kao i  dosad, dat ću sve od sebe da ostvarim sve što sam zamislila.
Osim stranih jezika obožavam glazbu i ples, a bavim se i pisanjem poezije. Pišem na hrvatskom, engleskom, španjolskom i talijanskom jeziku, a pisati sam počela još kao djevojčica. Prvo su to bile  priče, a kasnije pjesme. Već sam dugo članica Društva  tjelesnih invalida grada Pazina i njihove literarne grupe 'Pjesnici u gostima' koju vodi pazinski poštar/pjesnik  Dragan Gortan. Gospodin Gortan je već objavio nekoliko zbirki pjesama i svojim nas bogatim iskustvom usmjerava i podučava kako bismo bili sve bolji i bolji. Radionice u udruzi ne mogu proći bez obilja pjesme i dobrog raspoloženja, a to nam je svima odlična terapija koja nas oslobađa stresa i negativnih misli. Sa svake se radionice vratim s osmijehom na licu i puna inspiracije.

Svijet je zbog nas bogatiji

Pjesnici su već gostovali u Karojbi, Motovunu, Žminju, Puli, Skradu i mnogim drugim gradovima. Turneja se nastavlja, a planiramo izdati i zajedničku zbirku pjesama, pa pozivam sve zainteresirane da nam u tome pomognu. Moram naglasiti da je naša udruga vrlo aktivna na mnogim poljima, pa smo tako nabavili kombi vozilo kojim odlazimo na brojna gostovanja.  DTI Pazin je moj drugi dom, a moj dragi prijatelji pjesnici moja su druga obitelj i, vjerujte mi, ni za što ih ne bih mijenjala.
Poruka svim osobama s invaliditetom i svima onima koji imaju predrasude prema nama: Nismo manje vrijedni zato što smo u kolicima ili na hodalici, dapače veći smo ljudi od onih koji nemaju poteškoća i zbog nas je svijet još bogatiji i posebniji", zaključuje Matea.
Melisa Osmanović

Objavljeno: 01.04.2014