"Velik dio prijava povreda prava djece s teškoćama u razvoju odnosi se upravo na nemogućnost upisa djece u vrtić, na neopravdano skraćeni boravak djeteta u vrtiću, nemogućnost dobivanja podrške u vidu pomagača u vrtićima ili pomoćnika u nastavi u školama, neodgovarajuće provođenje primjerenog oblika školovanja, isključivanje djece sa slobodnih i izvanškolskih aktivnosti i slično", kaže uz ostalo pravobraniteljica za djecu

Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić intervju za In-Portal dala je u trenutku pripreme redovnog godišnjeg izvješća o radu svoga ureda koje podnosi Saboru RH. Usporedo s tim došla je i vijest - za mnoge iznenađujuća i neugodna - da vladajuća nomenklatura nema namjeru Mili Jelavić dati još jedan mandat te da je na njezino mjesto već, doduše neslužbeno imenovana Ivana Milas Klarić s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta  u Zagrebu.

Gospođo Jelavić, kakvo ste stanje zatekli kad ste preuzeli dužnost pravobraniteljice za djecu? Je li Vas iznenadila vijest da danas brojni mališani dolaze u školu gladni?
- Na ovu sam dužnost došla prije osam godina, a prije toga sam cijeli radni vijek provela radeći na poslovima zaštite djece. Nažalost, s takvim iskustvom malo što me danas više može iznenaditi. No, uvijek me iznova neugodno iznenadi zatvaranje očiju pred problemima i sklonost mnogih, koji bi ih mogli i trebali riješiti, da svoje odgovornosti prebacuju na nekog drugog.  Vjerujem da se djeci iz socijalno ugroženih obitelji može pružiti potrebna pomoć, ali i da im se mora posvetiti veća pažnja i u školi i u sustavu socijalne skrbi.

Koliko su djeca u obitelji zanemarena? Brinu li institucije u dovoljnoj mjeri o takvoj djeci, pa i o onima koji trpe zlostavljanje od strane vršnjaka u školi?

- Prema podacima MSPM-a iz 2012. godine, 2487 djece je grubo zanemareno u obitelji, što je svakako  jako veliki broj. Kad je riječ o brizi institucija o djeci, uvijek postoji prostor za poboljšanja, primjerice raditi na senzibiliziranju za bolje razumijevanje i veću osjetljivost za potrebe djece svih onih koji neposredno rade ili dolaze u kontakt s djecom, posebno djelatnika u institucijama socijalne skrbi, školama, ali i svih građana. Svi oni dužni su prijaviti sumnju ili svoj doživljaj da je dijete zanemareno, a kasnije će nadležne institucije provjeriti sumnje i utvrditi je li riječ o zanemarivanju. Potrebno je ulagati dodatne napore i razvijati servise za roditelje, poput savjetovališta, kao mjesta na kojima će se kontinuirano raditi na unapređivanju roditeljskih kompetencija. A posebno je to važno u manjim sredinama.

Počnimo od prve razine obrazovanja: jeste li upoznati s položajem djece s teškoćama u razvoju u školama i vrtićima? Kako biste ocijenili zaštitu njihovih prava?

- Ured redovito prati ostvarivanje prava na primjereni odgoj i obrazovanje za djecu s teškoćama u razvoju, što je i zakonska obveza pravobranitelja za djecu. Osim toga, velik dio prijava povreda prava djece s teškoćama u razvoju odnosi se upravo na nemogućnost upisa djece u vrtić, na neopravdano skraćeni boravak djeteta u vrtiću, nemogućnost dobivanja podrške u vidu pomagača u vrtićima ili pomoćnika u nastavi u školama, neodgovarajuće provođenje primjerenog oblika školovanja, isključivanje djece sa slobodnih i izvanškolskih aktivnosti i slično. Svi ovi primjeri svjedoče da inkluzivna obrazovna praksa još uvijek nije zaživjela u našem društvu.

Zašto je inkluzija djece s invaliditetom u redovni obrazovni sustav na znatno višoj razini u Gradu Zagrebu negoli u ostalim dijelovima Hrvatske? 

- Inkluzija znači obostrano prihvaćanje i stvaranje podržavajućeg okruženja za djecu s teškoćama u razvoju, ali istovremeno i pripremu i senzibiliziranje druge djece i roditelja za prihvaćanje različitosti. Jedan od preduvjeta inkluzije je i mogućnost ostvarivanja podrške u vidu pomagača, odnosno pomoćnika u nastavi. Kako još uvijek nije razvijen sustavni model njihovog financiranja niti je država na sebe preuzela stvaranje uvjeta za osiguravanje podrške, ono najvećim djelom ovisi o financijskim kapacitetima lokalne zajednice, kao i o resursima u lokalnoj zajednici, primjerice o postojanju udruga koje pružaju usluge podrške za djecu s teškoćama. Stoga, financijski znatno snažniji Grad Zagreb može osigurati veći broj pomagača ili pomoćnika u nastavi nego slabije razvijene lokalne zajednice. Također, u većim lokalnim zajednicama djeluje i više udruga koje se bave osiguravanjem podrške za djecu s teškoćama u razvoju, a dostupniji su i drugi edukacijsko-rehabilitacijski modeli podrške, kako za dijete tako i za obitelj, kroz savjetovališta, dijagnostičke centre, zdravstvene ustanove, mogućnosti rane intervencije i drugo.

Prema Vašem mišljenju, je li bolje dijete s teškoćama u razvoju uključiti u redovne obrazovne ustanove i vrtiće ili u one specijalne, prilagođene njegovim potrebama?

- Inkluzivna obrazovna politika, za koju se opredijelila Hrvatska, preporučuje uključivanje djeteta s teškoćama u razvoju u redovan sustav odgoja i obrazovanja, primjeren djetetovim mogućnostima i sposobnostima. No, mjere obrazovne politike moraju se bolje usmjeriti na stvaranje uvjeta za provedbu inkluzije jer inkluzija ne znači samo 'smjestiti' dijete u školu ili vrtić. Posebno je važno ulagati u pripremu i pravovremeno stvaranje uvjeta za uključivanje djeteta s teškoćama. Primjerice, kad vrtić pri upisu sazna da će se upisati dijete s teškoćama u razvoju, potrebno je prilagoditi i urediti prostor, pripremiti, možda i doeducirati odgojitelje, razvijati suradnju s udrugama koji se bave upravo tom razvojnom teškoćom koju dijete ima, pripremiti i informirati djecu, tražiti način osiguravanje pomagača za dijete i slično.

Kako ste zadovoljni procesom prilagodbe prostornih uvjeta i educiranja osoblja za rad s djecom s teškoćama u razvoju u obrazovnim ustanovama i vrtićima?

- Veliki broj vrtića i škola nije im pristupačan. Događa se da ni škole koje se nalaze u Mreži škola za djecu s teškoćama u razvoju zapravo nisu pristupačne. Smatramo da treba izraditi kriterije koje moraju zadovoljiti odgojno-obrazovne ustanove za pristupačnost djeci s teškoćama u razvoju te ulagati sredstva za ostvarivanje tih kriterija. Pristupačnost je objektivni preduvjet inkluzivnog obrazovanja, dok je senzibiliziranost i educiranost odgojno-obrazovnih radnika za rad s djecom s teškoćama subjektivni i vrlo važan preduvjet inkluzije. Iako svjedočimo brojnim primjerima pozitivne inkluzivne prakse, za koje su zaslužni ponajprije izvrsni odgojitelji i učitelji ili profesori, velik dio prijava našem Uredu odnosi se upravo na nedovoljnu senzibiliziranost i nerazumijevanje potreba te nedovoljnu stručnost u radu odgojno-obrazovnih radnika.

Kakva je situacija kada se dijete s teškoćama susretne s upisom u osnovnu školu? Jesu li se Vašem uredu roditelji obraćali s pritužbama na diskriminaciju svoje djece?

- Većina pritužbi na diskriminaciju koje primamo u vezi s djecom s teškoćama u razvoju odnosi se na sam proces školovanja djeteta, a ne na njegov upis u osnovnu školu. Roditelji se prilikom upisa najviše pritužuju na rad stručnih povjerenstava za procjenu psihofizičkog stanja djeteta, kao i na odabir primjerenog programa školovanja za njihovo dijete.

Jeste li nešto probali promijeniti u sustavu a da Vam nije bila pružena odgovarajuća potpora?

- Naš Ured postupa po pojedinačnim prijavama kršenja prava djece s teškoćama, ali istovremeno pokreće i općenite inicijative upravo temeljem praćenja stanja na pojedinim područjima. Uputili smo brojne preporuke nadležnim ministarstvima i odgojno-obrazovnim, zdravstvenim i institucijama iz sustava socijalne skrbi. Mnoge od tih preporuka su prihvaćene pa vjerujem da smo time  pridonijeli povećanju razine ostvarivanja prava djece s teškoćama. Također, sudjelujemo i predlažemo izmjene i dopune zakonskih i podzakonskih akata kada za to uočimo potrebu. Primjerice, zajedno s Agencijom za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih napravili smo pozitivne pomake u srednjoškolskom obrazovanju za djecu s teškoćama u razvoju. Isto tako, već godinama upozoravamo na potrebu donošenja Pravilnika o školovanju djece s teškoćama u razvoju, kao i potrebu kontinuiranog i sustavnog državnog financiranja podrške za djecu s teškoćama - pomagača u vrtiću i pomoćnika u nastavi u školi, ali to nije prihvaćeno.

Zašto Vas se želi razriješiti s mjesta pravobraniteljice za djecu, unatoč simpatijama koje uživate u javnosti?

- Drago mi je da je javnost prepoznala moja iskrena nastojanja da poboljšam zaštitu i položaj djece u društvu, no na ovo vaše pitanje ni ja ne znam odgovor.

Razgovarali: Marko Damjanović i Mladen Kristić
Foto: Goran Jakus, Goran Stanzl/PIXSELL

Objavljeno: 27.03.2014