"Zalažem se za integraciju osoba s invaliditetom sa zdravim osobama i njihovu ravnopravnost s ostalim građanima Republike Hrvatske, a ne diskriminaciju, jer ovo što imamo sada je Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom, koje se kod nas nitko ne pridržava", kaže uz ostalo diplomirani povjesničar koji već gotovo četvrt stoljeća ne može naći posao jer je suočen sa 'živim zidom predrasuda'

Želimir Lah, rođen u Zagrebu, cijeli život nastoji dati svoj maksimum i biti aktivan, no društvo je još uvijek nezrelo i ne prihvaća različitosti. Porazno je da čovjek koji uloži toliku količinu energije u svoje obrazovanje, stručan je i može raditi nema niti jedan dan radnog iskustva. Do kada će se nastaviti ignoriranje sposobnih ljudi na temelju invaliditeta?

"Rođen sam u činovničkoj obitelji, u preranoj trudnoći sa sedam mjeseci, kao prvi blizanac“, priča Želimir.
“Prije poroda, liječnica je nonšalantno rekla mojoj majci:'To su blizanci, neće vam oni još van, idem gledati televizijsku seriju Naše malo misto. Smatram tu seriju, koja je tada bila jako popularna, posredno odgovornom za svoj invaliditet. Dijagnoza mi je cerebralna paraliza, dakle oštećenje mozga pri porodu.

Krivac moje nesreće

Zbog manjka tjelesne težine brat i ja smo odmah, kao nedonoščad, stavljeni u inkubator. Brat je, nažalost, nekoliko dana nakon poroda umro, navodno od upale pluća. Bio sam u inkubatoru nešto više od mjesec dana. Za to vrijeme roditelji su me posjećivali u bolnici. Kada sam ojačao i izlašao iz bolnice,  liječnica neonatolog, prevrćući me u svojim rukama, mojoj majci je rekla da sam potpuno zdravo dijete. Liječnicu koja je mamu porađala danas smatram krivcem za moje oštećenje pri porodu.
Nekoliko dana iza moga dolaska kući majka primjećuje da nešto sa mnom nje u redu: izvijao, sam se, drhtale su mi noge, jako puno sam plakao. Budući je majka već rodila prije mene zdravu djevojčicu, imala je iskustva kako se malo dijete ponaša. Na preporuku prijatelja obitelj odlazi u Dječju polikliniku u Ljubljanu kod vrhunskog neuorologa prof. dr. Avčina, koji utvrđuje neurološko oštećenje. Obzirom da moja pedijatrica dr. Kralj, nije mogla ustanoviti koju vrstu oštećenja imam (motoričko ili psihičko), sugerirala je mojoj majci da puno priča sa mnom kako bi mi se govor razvio, tako da sam s godinu dana izgovorio riječ 'otorinolaringolog', i to čisto, bez ikakvih poteškoća u govoru. Uz nas su cijelo to vrijeme bili moj tata i sestra, podržavajući nas u svakom pogledu.

Život u Goljaku

U to je vrijeme mama u jednom trenutku očaja pisala u Vatikan Svetom Ocu, a njegov tajnik joj je odgovorio neka se moli i uzda u Boga. Na kraju svih mogućih pretraga po raznim bolnicama liječnici mi konačno dijagnosticiraju cerebralnu paralizu i ja završavam u specijalnoj dječjoj bolnici za neurorazvojne poremećaje na Goljaku, gdje sam proveo 13 godina i bio uključen u razne programe - od vrtića do osnovne škole kao i rehabilitacije (fizio i radne terapije). Meni se tada kao djetetu u kolicima sve to nekako činilo idilično. Za mene nije postojao vanjski svijet, nego uglavnom svijet medicinskih sestara, bolničara tzv. nosača, f izio i radnih terapeuta, vrtićkih odgajateljica, a poslije učitelja, profesora i učenja. Na Goljaku bolnički program se sastojao od rehabilitacijskog i odgojno - obrazovnog dijela.. Više sam volio školu nego rehabilitaciju, budući sam u školi bio odličan učenik, a što sam više odrastao uviđao sam da fizio i radni terapeuti nisu dovoljno kvalitetni, i da je rehabilitacija nepotrebna, jer su s nama djecom cerebralcima vježbali samo onda kad bi im došao fizijatar u kontrolu.
Nakon završetka osnovnog obrazovanja nastavio sam pohađati srednju upravnu školu u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava. U vrijeme socijalizma bio sam suočen s nizom arhitektonskih barijera, ali najteže sam podnosio barijere u glavama ljudi bez oštećenja, koji bi se uvijek okretali kad bih sa svojom obitelji šetao gradom. Tada su ljudi bili puni predrasuda. To me malo i boljelo. Ljudi jednostavno u to vrijeme još nisu bili spremni prihvatiti čovjeka u kolicima. To me osobito smetalo u pubertetu, kad sam spoznao tu tzv. podjelu na nas i njih. Recimo, ja kao obožavatelj rock glazbe, iako sam to jako volio i želio, nisam mogao ići na koncerte, ili u diskoteke upravo zbog arhitektonskih barijera. Otkrio sam da odrastanje u ustanovi i ta getoizacija osoba s invaliditetom nije dobra, ali nije se nudilo nikakvo drugo rješenje za resocijalizaciju mene kao osobe s invaliditetom u normalan svakodnevni život. To je mojoj zdravoj sestri bilo omogućeno, iako mi je ona bila velika podrška, a najveću sam potporu uvijek dobivao od roditelja posebno požrtvovne majke koja je, dok sam bio maloljetan, rješavala sve administrativne i arhitektonske poteškoće na koje osobe s invaliditetom u životu nailaze.

Biti student u kolicima

Nakon što sam maturirao s odličnim uspjehom, postavilo se pitanje kamo dalje? Nisam želio biti zatvoren u svoja četiri zida i samosažaljevati se ili biti uključen u proizvodno-radne aktivnosti svoje udruge cerebralne i dječje paralize, koje su tada bile još u povojima, odnosno počele su se tek razvijati.
S obzirom na svoj intelektualni potencijal odlučio sam studirati povijest, koju sam zavolio još u osnovnoj školi. Na jesen 1990. godine, upisujem jednopredmetni studij povijesti – znanstveni smjer na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. U tome sam imao veliku podršku obitelji, osobito majke koja me svaki dan vozila na predavanja i seminare, iako je još radila. Kao redovni student upoznao sam puno kolega, i s obzirom da je odsjek za povijest bio na katu, morao ih moliti da me nose na predavanja i ispite, a to je značilo pokazati im za koju me prečku kolica smiju primiti da ne padnem. U početku im je bilo neobično jer 99 posto njih nikad nisu sreli osobu u invalidskim kolicima, ali s vremenom su se navikli na mene i pomagali mi.
U svojoj generaciji, a i na Filozofskom fakultetu, ja sam bio jedini student u invalidskim kolicima. Tada je počela oružana agresija Srbije na Hrvatsku, u kojoj su neki moji kolege dali svoj život za Domovinu. U međuvremenu, mami su na poslu dokupili radni staž, pa je otišla u mirovinu sa 35 godina radnog staža, tako da me je mogla svakodnevno voziti na jutarnja i večernja predavanja i seminare. Mamu još i danas zovem Majka Hrabrost, jer je toliko meni u životu pomogla i borila se za mene, da joj nikad neću moći dovoljno zahvaliti, to se odnosi i na moju sestru, a kasnije i na moju nećakinju i nećaka.

Treba nam Ministarstvo za OSI

Na trećoj godini fakulteta bio sam na dvotjednom studijskom putovanju u Njemačkoj, koje su organizirali SOIH i Fakultet za fizičku kulturu. Svaki student ili studentica s invaliditetom, nas dvadesetak, dobili smo svog studenta ili studenticu pratioca, koji su se o svakom od nas brinuli. Tema putovanja bio je razvoj sporta za osobe s invaliditetom u Njemačkoj. Njemačku sam doživio kao raj, nije bilo povišenih nogostupa, sve je bilo prilagođeno osobama s invaliditetom. Takav standard u brizi za osobe s invaliditetom Hrvatska novčano, ali i po mentalitetu, teško da će ikad dostići. Tu sam se prvi put susreo s pojmovima 'neovisno življenje' i 'osobni asistent'.
Diplomirao sam 1997. i krenuo tražiti posao u struci, iako su mi za vrijeme studiranja predlagali da upišem magisterij, i da će mi profesori s Odsjeka u tome pomoći. Našao sam se opet pred 'zidom predrasuda', tako da je sve ostalo na obećanjima. Onda sam krenuo tražiti posao u struci, pa i na HRT-u, no nitko na moje molbe nije odgovarao. U to vrijeme bavio sam se terapijskim jahanjem u udruzi 'Krila', što mi je dobro došlo za poboljšanje moje ravnoteže i smanjenju spazama u nogama, poboljšanju mišićnog tonusa. Osim klasičnog jahanja, koje je zapravo simulacija hoda , a u tome sam uživao , budući sam osoba s invaliditetom koja nikad nije hodala, radio sam i vježbe uz pomoć hipoterapeuta.
Moji problemi su slični kao i kod ostalih osoba s invaliditetom. U svojoj 44. godini sam još uvijek nezaposlen. Sa Zavoda za zapošljavanje brisan sam prije nekih dvije godine, nakon što sam 21 godinu kod njih bio evidentiran. Smatram da bi se osobe s invaliditetom trebale izboriti legislativno za svoja prava i imati svoje ministarstvo te kako bi naš ministar obavezno bio nestranačka osoba. To bi se ministarstvo trebalo izdvojiti iz Ministarstva socijalne politike i mladih.
Korisnik sam osobne invalidnine u iznosu od 1250 kn mjesečno, što je za moje potrebe premalo, jer su izdaci za život puno veći nego kod osoba bez invaliditeta. Protiv sam toga da osobe s invaliditetom budu smještene u staračke domove koji su umiraonice. Pobornik sam programa o zbrinjavanju takvih osoba u gradske stanove. Kad razmišljam o svom životu, mislim da je danas situacija u većim gradovima bolja nego u manjim sredinama.
Zalažem se za integraciju osoba s invaliditetom sa zdravim osobama i njihovu ravnopravnost s ostalim građanima Republike Hrvatske, a ne diskriminaciju, jer ovo što imamo sada je Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom, koje se kod nas nitko ne pridržava. Uostalom, ona je dokument UN-a, gdje prevladavaju različiti politički interesi“, zaključuje Želimir.
Božica Ravlić

Objavljeno: 25.03.2014