Moja kći Taša rođena je šest tjedana prije termina, u vrlo teškom stanju, bez znakova života. Jedva je preživjela, ali je pretrpjela teško oštećenje mozga. Liječnici nisu znali kako će se to točno odraziti na njezin razvoj, ali su bili suglasni da je oštećenje veliko. 'Nemojte se ničemu nadati!', rekli su. To za mene kao roditelja nije bilo dovoljno dobro

Moje ime je Maša. Priča koju ću vam ispričati moje je iskustvo u radu sa svojom kćeri Tašom koja sada ima četiri godine. Taša je rođena šest tjedana prije termina, u vrlo teškom stanju, bez znakova života. Jedva je preživjela, ali je pretrpjela teško oštećenje mozga. Liječnici nisu znali kako će se to točno odraziti na njezin razvoj, ali su bili suglasni da je oštećenje veliko. „Nemojte se ničemu nadati!“ bile su riječi koje su ponavljali. To za mene kao roditelja nije bilo dovoljno dobro.

Liječnici ponekad pojma nemaju

Nemojte misliti da nisam bila svjesna monumentalnosti problema s kojim se susrećem. Upravo suprotno – bila sam svjesna situacije, ali jedna stvar me je tjerala naprijed. Naime, možda upravo zahvaljujući radu u školi, naučila sam prepoznavati pogrešne odgovore. A to je ono što sam uglavnom od liječnika dobivala kada se radilo o konstruktivnim stvarima. Ako vam netko konstantno daje pogrešne odgovore, onda to svakako nije osoba koja će vas odvesti u dobrom smjeru. I tako sam na vlastitu odgovornost, uzela Tašu iz bolnice i tada je započelo naše putovanje, koje je, unatoč izazovima s kojima se susrećemo, jedna od najboljih stvari koja mi se u životu dogodila.

Čim se Taša rodila, imala sam sreću pronaći na internetu stranicu mjesta koje se zove The Institutes for the Achievement of Human Potential, bolje poznatijeg kao Domanov zavod u Philadelphiji. Taj zavod specijaliziran je za rehabilitaciju djece s oštećenim mozgom, ali i rano učenje djece općenito. Sve što sam na toj stranici pronašla, bili su odgovori na moja postavljena pitanja! Znala sam da je to mjesto koje daje nadu! S Tašinih šest mjeseci završila sam uvodni tečaj za roditelje, a već sa njezinih sedam mjeseci otputovale smo u Philadelphiju na prvu procjenu i od tada smo dio Intenzivnog programa rehabilitacije u kojem je samo petstotinjak djece iz cijeloga svijeta.

Imitacija prirodnog razvoja

Krenula sam sa željom da naučim sve što je potrebno da svojoj kćeri dam što bolju šansu za oporavak. Očekivala sam vježbice, bila spremna na cjelodnevan rad, ali… boravak u Philadelphiji bio je iznad svih mojih očekivanja! Kod prve procjene pitali su me jesam li počela s čitanjem. Kako sam dobro proučila princip rehabilitacije prema Domanu, počela sam s njom raditi učenje čitanja kada je imala šest mjeseci. Na moj potvrdan odgovor koji je jako odobrovoljio prisutne, rečeno mi je: „Dobro, jer ona će uskoro imati godinu dana!“ Sjajno! Znala sam da je to to! Samo netko pomaknute svijesti može maloj djevojčici koja je tako teško ozljeđena, ne može držati glavu, gleda „u križ“, čini se da ne prati situaciju, odrediti tako zahtijevan intelektualni program kakvog bi se posramio svaki redovni prvašić! I tako je krenulo naše putovanje!

 

Uz čitanje, moja Taša počela je usvajati i matematiku i enciklopedijsko znanje te strane jezike. I sve to zahvaljujući mojem radu s njom

Svakodnevan cjelodnevni rad čiji je cilj „imitirati“ prirodan razvoj djeteta uključuje vježbe puzanja, stimuliranje vestibularnog sustava, pojačanu oksigenaciju što se postiže stavljanjem bezbrojnih maskica specijalno napravljenih u tu svrhu. I Taša se počela mijenjati! Nažalost, još uvijek, i tri godine kasnije, radimo na puzanju, i taj napredak u motoričkom smislu sporiji je od očekivanog. Međutim, ono što je napravilo najveću razliku je to što je Taša već s jednom godinom pokazivala razumijevanje pročitanog. Ispočetka su sa skepsom to gledali i čudili se članovi obitelji, prijatelji, ali onda se glas o tome proširio. Ako su ljudi i sumnjali da je to istina, ono što ih je u tome pokolebalo je moja velika samouvjerenost da je to što radim s Tašom prava stvar. I sada Taša nije više bila „obična“ djevojčica s cerebralnom paralizom, već je, unatoč svemu, bila jako inteligentna mala beba koja čita. To je bitno drugačija percepcija i mislim da je to njoj u tom trenutku puno značilo!

Čudo od djevojčice

Uz čitanje, počela je usvajati i matematiku i enciklopedijsko znanje te strane jezike. I sve to zahvaljujući mojem radu s njom. Ono što sam naučila u Domanovom zavodu je da su majke (kad kažem majka mislim na roditelja općenito) najbolji učitelji i da su one uvijek rješenje za dijete (iako ih se obično percipira kao problem; sjetite se samo: „Ah, ona mama!“) U Domanovom zavodu sam prošla cijeli ciklus edukacije i znanje koje sam stekla zauvijek je promijenilo moj pogled na svijet i čovjeka. Nadam se da će moje iskustvo i znanje biti od pomoći roditeljima i bolesne i zdrave djece koja vjeruju da su njihova djeca predivna i da imaju neograničenu sposobnost učenja pri tom ne zaboravljajući da je upravo radost – ključ uspješnog učenja! Kako dijete, dok se nalazi u programu rehabilitacije po Domanovom programu, ne smije pohađati redovan sustav obrazovanja, tako će Taša biti obrazovana i odgajana kod kuće. No, smatram da zbog svog truda i upornosti koje je uložila do sada, s pravom, već sada, zaslužuje titulu hrvatske home-preschoolerice!

Izvor: http://www.druginacin.hr/

Foto:Marko Prpić,Goran Kovačić/PIXSELL

Objavljeno: 13.04.2013