Daniela Gilišek mi kaže da je njezina neurorizična kćerkica svjedočila sceni dok ju je muž silovao. I opet se s djetetom nalazi u Sigurnoj kući, ali plaši se da bi muž mogao pronaći njezino novo sklonište, kao i prethodna dva puta, te ostvariti prijetnju da će je ubiti

Kako je to biti majka koja svakodnevno proživljava neizrecivo maltretiranje iz uvjerenja da dijete treba i oca? Mislim da u našem društvu egzistira jako malo žena koje se nisu susrele s nekim oblikom nasilja.
Kada žena svjesno proživljava psihičko, fizičko, verbalno, seksualno nasilje pitam se koliko su djelotvorne tzv. sigurne kuće. U kojoj mjeri su one doista sigurne? Kako funkcionira cijeli taj sustav, obzirom da se žene često vraćaju nasilniku ne nalazeći drugo rješenje? Istovremeno, tko pomaže tim obiteljskim sadistima da saznaju gdje su njihove žene i djeca?

Seksualni predator

Daniela Gilišek majka je sedmogodišnje djevojčice koja je rođena kao neurorizično dijete, ima hipoglikemiju, problem s govorom i epilepsiju. Prvi put otišle su u sigurnu kuću kada je djevojčica imala dvije godine. Sakrile su se u Varaždinu. Na nagovor supruga, koji ih je 'nekim čudom' pronašao, vratile su se i nastavile život s njim. Može li se to nazvati životom, obzirom da su se maltretiranja nastavila? Danielina ukupna primanja iznose 350 kuna doplatka za pomoć i njegu plus 350 kuna dječjeg doplatka. Sakrivala je novac kako bi imala kćerki za hranu, istodobno podnosila uzastopna seksualna, psihička i fizička zlostavljanja.

Tako do  2012. i ponovnog bijega. S djetetom je smještena u sigurnu kuću u Rijeci, gdje je čak pronašla posao preko vikenda, nažalost samo do kraja ljetne sezone. Suprug je opet (gle čuda!) saznao gdje se nalazi i opet se vratila u bračni pakao iz kojeg je pobjegla.

"Bojim se supruga, ali strah da izgubim moju djevojčicu puno je veći. Ona je moj razlog za život", kaže Daniela

Danas je treći put u sigurnoj kući. Svjesna da ovaj put nema povratka. Naime, kako kaže Daniela koja mi se nekako javila iz sigurne kuće, vrati li se suprugu Centar za socijalnu skrb oduzet će joj djevojčicu. Za početak samostalnog života i izlazak iz sigurne kuće mora imati osiguran smještaj i posao. Pravo boravka u sigurnoj kući ima šest mjeseci, s mogućnošću produženja na godinu dana. Trenutno ne traži posao, naime i sama je bolesna i ima termin za operaciju nakon koje se planira vratiti u sigurnu kuću. Provodi dane u strahu od budućnosti, suprug joj je dao obećanje da će je pronaći i ubiti nakon što, ovih dana, izađe iz zatvora.

- Ne želim izgubiti dijete - kaže mi Daniela Gilišek.

Zar ništa nećemo poduzeti?

- Moja kćerkica je dobro na redovnoj terapiji, ali ja moram naći posao i smještaj. Vjerujem da ću se nakon operacije brzo oporaviti, a tada trebam konkretnu pomoć. Molim da mi se javi netko tko mi može ponuditi posao, dovoljno da prehranim sebe i dijete te platim stan. Moja djevojčica ovu jesen kreće u školu. Bojim se supruga, ali strah da izgubim nju puno je veći. Ona je moj razlog za život. Sve sam pokušala podnijeti samo iz želje da ona raste uz oca, ali trenutak kada mi je rekla: “Mama, molim te, idemo od tate“, pokazao mi je da griješim. Bila je nijemi svjedok njegovog maltretiranja. Iako je sve to proživljavala uz mene, ovdje je vesela, uživa u društvu s drugom djecom, nikada ne spominje oca. Samo kad mislim da me ne vidi pa plačem i tuga me slomi, moja kćerkica me moli da se smirim i tješi. Ne znam što se događa u njenoj duši, ali izgleda kao da hrabrije podnosi ovo stanje od mene. Čeznem za mirnim i sigurnim životom bez straha za nas dvije – svjedoči Daniela.

Začarani put do pakla

Sigurne kuće su prihvatilišta namijenjena svim ženama i njihovoj djeci koji su ugroženi fizičkim, seksualnim, psihičkim i ekonomskim nasiljem u obitelji. To je samo privremeno rješenje. Sustav još uvijek funkcionira po principu 'žrtva se skriva i živi u strahu od zlostavljača koji uživa u slobodi'. Neprihvatljivo je kako smo kao društvo otupili i nema razumijevanja za ove žene i njihovu djecu. Najčešće slušam: "Same su krive, kako mogu biti toliko nerazumne i vratiti se luđaku koji se ne mijenja?" Uistinu ne razumijete da su to žene koje nemaju podršku, nema rođaka, prijatelja, često ako su i postojali ne žele se miješati. Poučeni člancima iz crne kronike iz kojih se mogu iščitati posljedice kako za žene, tako i za one koji su pokušali pomoći. Koji izlaz je za ženu iz ove noćne more? Od čega da živi i gdje da se sakrije? Možete li pojmiti kako je to kad si potpuno sam, psihički i fizički slomljen, traume koje ostavlja silovanje i saznanje da je dijete sve to vidjelo? Nije li vrijeme da se tim ženama pruži prava pomoć?

"Kad ne bi bilo žena dijamant bi bio običan kamen" Victor Hugo

Razumijem da im prvi dani u sigurnoj kući trebaju kako bi se smirile, no preveliko je očekivanje da same nađu posao i krenu od nule. Danas, kada je zasnivanje radnog odnosa nemoguća misija. Začaran krug u kojem me ne čudi da opet biraju povratak u bračni pakao, pritisnute ekonomskom ovisnošću. Društvo je licemjerni suučesnik svakog bolesnog uma koji muči vlastitu obitelj, usuđujem se reći i svakog izgubljenog života. Bezvrijedan je taj zakon o zaštiti od nasilja u obitelji sve dok ove žene ne mogu vlastitim radom osigurati egzistenciju i novi život.

Božica Ravlić

 

Objavljeno: 18.03.2014