U prvom u seriji razgovora s poznatim osobama koji su svoje poslovne i životne putove isprepleli sa svijetom osoba s invaliditetom susreli smo se s kazališnim i filmskim redateljem, glumcem, kvizomanom, DJ-em, aktivistom, nogometnim drukerom, pjevačem, obiteljskim čovjekom i tko zna što još - Mariom Kovačem. Iako nam Mario nije htio otkriti tajnu omniprezentnosti, rado je pristao na prijateljski razgovor s novinarom In-Portala

Mario, kako je počela tvoja priča s osobama s invaliditetom?
- Umjetnički rad je započeo na poziv Vojina Perića, ravnatelja kazališta "Novi život“. Oni su se zaželjeli oprobati u malo eksperimentalnijoj i avangradnijoj formi teatra pa su me pozvali prije desetak godina da radim s njima tekst Felixa Miterrera "Smrtni grijesi“. Na obostrano zadovoljstvo, i rad i predstava su polučili dobre rezultate i kritike pa smo u međuvremenu nastavili i poslovnu suradnju i privatno prijateljstvo, što je rezultiralo brojnim drugim zajedničkim projektima: predstavama, filmovima, performansima, protestima, peticijama, pijankama i brojnim drugim pojmovima na slovo P.
Jesi li prije kazališne ili slične suradnje, imao iskustva s osobama s invaliditetom u bližoj okolici ili obitelji?
- U obitelji nisam, u osnovnoj školi i u susjedstvu da. No, kako dolazim iz obitelji prosvjetara i zdravstvenih djelatnika, predrasuda spram osoba sa invaliditetom nikad nisam imao niti sam ih mogao steći.
Bilo bi previše da nam nabrajaš sve suradnje koje si imao s osobama s invaliditetom. Po tom pitanju si vjerojatno prvak u našem javnom prostoru. No, svejedno, na koju suradnju si posebno ponosan?
- Najduža i najplodnija suradnja je zasigurno već spomenuta sa Novim životom pa se ne bih ponavljao. Dosta dugo surađujem i s udrugom "Zamisli“ koja, između ostalog, njeguje umjetničke teme prilikom rada sa OSI no vjerojatno sam najponosniji na predstavu "Ne želim biti zarobljen u sebi“ koju sam napravio sa štićenicima Centra za autizam. Puno ljudi, pogotovo iz edukacijsko-rehabilitacijske struke, mi je govorilo da se s autistima ne može napraviti predstava iz čitavog niza medicinskih razloga no mi smo uspjeli napraviti fenomenalnu predstavu pa smo ih uspješno demantirali.

Je li rad s osobama s invaliditetom bitno drugčiji nego rad sa "zdravim snagama“?
- U načelu, većih razlika nema. Osnovne razlike su vezane uz neka tehnička pitanja kretanja i scenografije te eventualno pojačanu dozu strpljivosti i ponavljanja ako su u pitanju osobe sa mentalnim nedostacima. No, kad se jednom krene raditi, tehnika rada je ista: među "zdravim snagama“, baš kao i među OSI, postoji u postotku podjednak broj talentiranih i vrijednih glumaca baš kao i onih lijenih i manje talentiranih. Na kraju krajeva, sve je to rad sa ljudima a potpuno je nebitno ima li tko ruku, nogu ili neki drugi organ više ili manje. 
Već imaš prilično iskustva u interakciji s OSI. Kako približiti OSI ostatku zajednice i obratno?
- Mislim da OSI zajednica već radi dovoljno na integraciji i približavanju te da je vrijeme da i taj famozni "ostatak zajednice“ obavi svoj dio posla. Tu prije svega mislim na javne medije koji trebaju prestati u svojim programima prikazivati OSI isključivo kroz prizmu humanitarnih akcija i samilosti već trebaju više naglasak staviti na uspješne i samostalne OSI koje su pokrenule svoj biznis i funkcioniraju u svim segmentima društva bez ikakvih zaostataka za ostalima. I među samim OSI postoje oni kojima nedostaje samopouzdanja pa se sami doživljavaju isključivo kao "socijalni slučajevi“ što bi trebalo korigirati.
Posebna priča koja mene osobno zanima, a ti si imao, kakvo čudo, priliku sudjelovati u njenoj provedbi, jest adaptacija vizualnih sadržaja - kazališnih predstava i filmova - za slijepe. Što kažu tvoje filmske i kazališne kolege na tu priču? Imaju li predrasuda i gledaju li drugčije na film i teatar kad shvate da ih i slijepi gledaju?
- Naravno, nevjernih Toma ima svugdje pa tako ima i mojih kolega koji sumnjičavo motre na tu priču no većina osoba u filmsko-kazališnoj zajednici gleda izrazito pozitivno na te naše napore i žele volontirati u toj priči. Mnogima od nas je u tome pomoglo iskustvo rada na radio-dramama, jednoj od rijetkih grana umjetnosti po kojima je Hrvatska svjetska velesila među radiofoničarima. Radio-drame su svojevrsni filmovi koje slijepe osobe mogu "gledati“ same (citiram glumicu Dajanu Biondić iz Novog života) pa je, barem meni a vjerujem i još ponekim glumcima i glumicama, rad na njima otvorio i taj aspekt rada.
Za kraj, odmaknimo se od tema s invaliditetom, ali ne previše. Daj nam reci iz prve ruke, kakva je kvaliteta hrvatskog drugoligaškog nogometa? Hoće li se Pjesnici (NK Zagreb) već ove sezone uspjeti vratiti u prvu ligu?
- Iskreno, nisam siguran želim li uopće da se NK Zagreb vrati u prvu ligu. Ove sezone se borimo za vrh i uživamo u čestim pobjedama a, ako se vratimo u prvu ligu, opet nas čeka teška borba za opstanak i svaki bod. Također, gostovanja su puno bliža i životopisnija, jedino je problem što mnogi stadioni drugoligaša nemaju ugostiteljske objekte pa moramo sami nositi svoje gemište sa sobom. 

Razgovarao: Branimir Šutalo

Foto: Goran Jakus, Borna Filić/PIXSELL

Objavljeno: 31.01.2014