Da nisam naišao na ravnatelja ustanove URIHO, Josipa Držaića, koji je jedini imao sluha za "moje“ šahiste, sama opstojnost ŠK 'Stjepan Bosak' bila bi upitna. Ljuti me spoznaja kako neki sportski kolektivi obiluju financijama, dok drugi, manji, bez obzira na količinu potencijala i rezultate, muku muče sa stjecanjem sredstava za goli opstanak

Ovoga puta neću se previše osvrtati na prosvjed roditelja iz facebook grupe 'Pomozimo djeci s invaliditetom', koji se održao prije koji dan ispred zgrade Vlade republike Hrvatske na Markovom trgu. Dvije su me stvari u tom događaju zasmetale.
Prva je što nikome nije palo na pamet ponuditi tim ljudima barem topli čaj ili neku drugu okrjepu, jer ipak je riječ o djeci, i to s teškim invaliditetom. Ona nisu došla na modnu reviju na ovom minusu, već su došla iz nužnosti i potrebe za ostvarenjem svojih prava i pomoći od institucija čija je svrha, uz ostalo, da za njih skrbe.

Živjeti kao glista poslije kiše

Drugo što me zasmetalo jest činjenica da mnogi koji su glasni putem društvenih mreža i foruma, sada kada je bilo potrebno djelovati i podržati ovaj prosvjed, zavukli su se poput kornjača u svoje oklope i ostali začahureni u svom komformizmu. Mnogi, čini se, vole samo filozofirati, prigovarati i kukati, a kada se ponudi prilika, mogućnost za rizik, kada treba javno istupiti i djelovati, nestanu. Izgubi im se svaki trag i glas. Čekaju da se drugi za njih izlože i izbore. Kad se prašina malo slegne, tada oni ponovno poput glista nakon kiše izlaze iz zemlje u koju su se sami ukopali. Sami prosvjedi ne bi smjeli biti usmjereni protiv vladajuće strukture, već protiv nepravednog društvenog sustava ove zemlje. Svima smo "mi“ dragi za vrijeme predizbornih kampanja, ali kada se zasjedne u udobne fotelje i grijana kožna sjedala službenih vozila, tada se zaboravi na izrečena obećanja oko ostvarivanja naših prava. "Mi“ , osobe s invaliditetom, trebali bismo biti neovisni od svih političkih zajednica i drugih organizacija kako se ne bismo kasnije morali prilagođavati ciljevima i djelovanju tih "drugih“ koji su nam dali potporu ili nas uzeli pod svoje okrilje. Naša prava bi trebala biti stečena neovisno o vladajućoj stranci. Toliko o ovoj temi za sada. Njome ću se ozbiljnije pozabaviti uskoro.

Degradacija paraolimpijaca

Ono o čemu danas zapravo želim pisati jest sport osoba s invaliditetom. Uskoro će biti osam godina kako se bavim boćanjem i pune tri godine kako sam predsjednik ŠK 'Stjepan Bosak' – URIHO. Zbog toga smatram da sam dovoljno involviran u sport osoba s invaliditetom da mogu i nešto o njemu reći. Taj sport kojim se bave osobe s invaliditetom nema za cilj samo postizanje značajnih rezultata. On je mnogo više od toga. Bavljenje sportom takvim osobama omogućuje lakšu socijalizaciju i podizanje samopouzdanja koje je kod mnogih na niskoj razini. Bitan je i za održavanje njihovog tjelesnog zdravlja te je zbog toga uglavnom usmjeren na rekreaciju, a rezultati su u drugom planu. Dobrodošli su ako se pruži prilika i poklopi mnogo toga, ali nisu prioritet. One osobe s invaliditetom koje se opredijele za bavljenje vrhunskim sportom trebaju imati tretman poput ostalih hrvatskih sportaša jer to za njih nije samo humano i socijalno druženje već mnogo više od toga. Nikako ne bi bilo pošteno da, kada odu u mirovinu kao paraolimpijci, nemaju isti status poput drugih umirovljenih sportaša. Paraolimpijci, da zaključim, sportaši su drugog reda
Sport kod osoba s invaliditetom iz objektivnih razloga je puno skuplji nego se to u javnosti doživljava. Oni koji su u aktivnim ili elektromotornim kolicima, nažalost, mogu odsjedati samo u hotelima sa 4 ili 5 zvjezdica. Samo u takvim hotelima vrata od soba su dovoljno široka za nesmetano korištenje smještaja. Također, sam prijevoz na natjecanja je znatno drugačiji jer su potrebna specijalizirana, prilagođena vozila. Još je uvijek u medijima sport s invaliditetom slabo zastupljen i postoji neka vrsta nezainteresiranosti za uspjehe koje ti sportaši postižu. Da nisam imao prigodu upoznati neke od novinara na neformalnim druženjima, teško bih uspio upoznati zajednicu s uspjesima svojih šahista. Javno mnijenje i zainteresiranost donosi i sponzorske ugovore koji omogućuju bavljenjem tim istim sportom. Lokalna zajednica u okvirima svojih mogućnosti u ovim teškim vremenima zasigurno daje veliki doprinos, ali nažalost ta sredstva nisu dovoljna za izvršenje svih aktivnosti i zadovoljavanje najosnovnijih potreba tijekom godine.

Golo preživljavanje

Da nisam naišao na ravnatelja ustanove URIHO, Josipa Držaića, koji je jedini imao sluha za "moje“ šahiste, sama opstojnost kluba bila bi upitna. Ljuti me spoznaja kako neki sportski kolektivi obiluju financijama, dok drugi, manji, bez obzira na količinu potencijala i rezultate, muku muče sa stjecanjem sredstava za goli opstanak. Osobe koje vode te klubova su i same osobe s invaliditetom i njihov rad je volonterski. To je rijetko viđena kombinacija u sportu. To me i žalosti, jer ti klubovi okupljaju osobe s invaliditetom kojimanerijetko daju smisao u životu, neke na određen način oplemenjuju, nekima je ta zajednica jedina obitelj i iskustvo zajedništva. Vjerujem kako takva situacija neće dugo potrajati već se nadam da će sportaši s invaliditetom dobiti priliku i poštovanje kakvo i zaslužuju.

Marko Damjanović

Objavljeno: 31.01.2014