"Treba osigurati dostatna financijska sredstva da se posljedice invaliditeta ublaže, da se u djecu s invaliditetom uloži što je više moguće i da ih se osposobi za što samostalniji život. Sredstva koja na razne načine osiguravamo su doista minimalna, ali smo naučili s njima napraviti puno a najvrednije je zadovoljstvo, sreća, pa čak i suze radosnice te djece s kojima i za koje radimo", kaže popularna zagrebačka trenerica boćanja

Jasna Škrabo još je od 2003. godine involvirana je u rad boćara s invaliditetom. Voditeljica je boćara s cerebralnom paralizom u Zagrebu gdje je višegodišnji volonter, a ujedno je i sutkinja u boćanju. Već par godina je i trenerica djece s invaliditetom. Bivša zaposlenica carine, sada pohađa tečaj za njegovatelja kako bi što kvalitetnije mogla raditi s osobama s invaliditetom. Evo što o njoj kažu roditelji djece s kojom radi:

“Ponekad upoznaš nekog čovjeka i on ostane uz tebe kratko. Ali, ponekad te uz nekoga veže posebna, dugogodišnja veza koja nikada i nikoga ne može ostaviti ravnodušnog. Zato, jer ste dio nas dugo godina, utkali smo vas u svoja životna platna s porukom: Ono što činiš u životu razlikuje te od drugih i ostavlja tvoj trag."
Zašto ste izabrali boćanje?

- Prije mnogo godina, mislim da je to bilo 2000., igrom slučaja počela sam volontirati u udruzi invalida cerebralne i dječje paralize u Zagrebu. Sudjelovala sam u svim njihovim aktivnostima, sve dok me jednoga dana, točnije 2003. godine, nije nazvao tadašnji predsjednik Boćarskog kluba cerebralno paraliziranih osoba Darko Krtanjek, i rekao: “Čuj, mi smo se odlučili osnovati boćarski klub, ali nama je trebao netko da bude sudac, pa sam ja bio tako slobodan da tebe prijavim kao našeg glavnog suca kluba." Šok i nevjerica, ali ja nemam pojma o boćanju, gdje, kuda, kako, pitala sam se tada. Pa kaže meni moj Darko: "Nije ti to teško, samo pratiš našu igru.“ Ali Darkiću moj ja ne znam kako uopće boće izgledaju, a kamoli sve drugo vezano uz taj sport. Darko mi odgovori:  "Budeš išla u petak i subotu do hotela u Remetincu, pa ćeš sve saznati.“ I tako je to krenulo. Otišla sam na edukaciju za suce u hotel, a već u nedjelju bilo mi je bože pomozi, jer je trebalo biti sudac na terenu, ali tu je bila Ana Dujanović, moja prekrasna “teta Ana” koja je meni i mojim kolegama bila glavni oslonac.

Kako smo bili novi u tome, svako malo smo je zvali: “Teta Ana, što sada da radim?" Predivna žena. Prije mnogo godina, igrom slučaja, počela sam volontirati u Udruzi koja nam je svima dala poticaj za daljnji rad. Nakon toga uslijedile su razne edukacije. Jednom godišnje polazim edukaciju za suce radi dobivanja licence, zatim sam na Hrvatskoj olimpijskoj akademiji završila tečaj za edukaciju voditelja sportske rekreacije osoba s invaliditetom koji se održavao u Nedelišću i Orahovici u trajanju od 14 dana. Također, sudjelovala sam na simpoziju u organizaciji Hrvatskog Saveza boćanja osoba s invaliditetom gdje su predavači bili iz CP Iskra Cerebral Palsy International Sport&Recreation iz Portugala.

Kada ste se počeli baviti treniranjem djece s invaliditetom?
- Boćarski klub cerebralno paraliziranih osoba Zagreb tada je imao dobru suradnju sa Zagrebačkim športskim savezom osoba s invaliditetom, pa sam stoga bila slobodna predložiti tajnici Mireli Šikoronja Ivančan da pokušamo nekako i djecu animirati da se počnu baviti ovim zaista prekrasnim sportom za osobe s cerebralnom paralizom. I tako je Mirela krenula u suradnju s centrima Goljak i Dubrava, a prvo juniorsko natjecanje imali smo 2009. godine u Mjesnoj samoupravi u Prečkom.
Kao trener seniora, predloženo mi je da pokušam raditi s djecom u COO Dubrava, što sam prihvatila. Uživam u radu s njima. Kako je njima sa mnom, to ćete morati pitati njih, ali po mom mišljenju, uživaju na treninzima, vole moj način rada.
Na treningu tražim od svojih sportaša red, rad i disciplinu. Mi smo jedna velika obitelj. Svaka osvojena medalja nakon natjecanja poticaj nam je za daljnji rad i potiče nas da na sljedećem natjecanju budemo još bolji, jer mi to možemo, mi to želimo. Nikada niti jedno natjecanje nije prošlo bez fešte. Veselimo se svakom postignutom uspjehu.

Što za njih ti treninzi predstavljaju, vidite li pozitivne promjene na djeci?
- Svaki trener, bez obzira imao on ili ne tu namjeru, odgojno djeluje na svoje sportaše. Uz obitelj i školu, u kojima oni provode najviše vremena, sportsko okruženje također ima značajan odgojni utjecaj. I zato smo tu mi treneri, kao autoriteti i najutjecajniji faktori koji kroz svoj odnos s mladim sportašima i pedagoški djelujemo.

Kakvo je mišljenje roditelja te djece?
- Roditelji su zadovoljni što su se njihova djeca pronašla u ovom sportu. U potpunosti podržavaju moj rad s njihovom djecom, jer nažalost ne postoji puno sportova kojima se oni mogu baviti, obzirom da su to djeca s motoričkim oštećenjima. Boćanje im omogućuje kvalitetniji život, ispunjava njihovo slobodno vrijeme, potiče na jačanje samopouzdanja.

Koliko često održavate treninge boćanja i gdje?

- Treninge održavam u COO Dubrava svakog utorka i srijede. Važno je napomenuti da na treninzima ne sudjeluju samo djeca iz Centra Dubrava, već roditelji koji gravitiraju istočnom djelu grada, svakodnevno dovoze svoju djecu učenike Centra Goljak. Također, na treninzima sudjeluju i učenici koji su završili srednjoškolsko obrazovanje u Centru, pa imaju slobodnog vremena a žele se baviti sportom.

Koja je intencija programa kojeg provodite?

- Intencija programa koji provodim je u tome da se očuva fizičko i psihičko zdravlje mladih kroz razvoj sporta.
Kako su kategorizirana natjecanja?
- CP-ISKRA pokušava omogućiti bavljenje sportom osobama s cerebralnom paralizom, mišićnom distrofijom te traumatskim ozljedama mozga, kojima njihova razina neurološkog oštećenja otežava ili onemogućava sportski trening i natjecanje. Svrha svake klasifikacije pa tako i kod djece je osigurati svima podjednake startne uvjete za natjecanja. Kod svake klasifikacije da bi se igraču mogla odrediti kategorija, prije svega liječnik kategoritelj pregledava medicinsku dokumentaciju, zatim vizualizira položaj njihovog trupa, gleda se motorika, te provjera snaga ruku kod izbačaja i dr. Djeca s kojom radim većinom je kategorizirani u kategorije BC3 i BC4. Zagrebački Športski savez osoba s invaliditetom u suradnji s Hrvatskim savezom boćanja osoba s invaliditetom godišnje organiziraju dva natjecanja. U petom mjesecu imamo “Otvoreno juniorsko prvenstvo Grada Zagreba” dok u 12. mjesecu organiziramo “Božićni turnir za mlade – Rad je putokaz prema uspjehu". S obzirom na to da su natjecanja otvorena za sve juniore iz Lijepe naše, sretni smo što nam se uvijek odazovu klubovi iz Rijeke, Požege i Đakova. Bez obzira na to što imaju malo igrača, mi smo sretni što nam dođu, što se djeca upoznaju, druže, razmjenjuju svoja iskustva. U suradnji s ustanovom URIHO posljednjih godina sudjelujemo i na sportskim susretima njihove ustanove.

Željela bih tu također pohvaliti dvoje izuzetno talentirane djece, Ana-Mariju Miškulin i Marka Vidičeka iz kat. BC3, koje sam prvi puta prošle godine vodila na Seniorsko prvenstvo Hrvatske, obzirom da se održavalo u Zagrebu u ŠD Vinko Bek. U izuzetno jakoj konkurenciji oni su uspjeli osvojiti zlatnu medalju. Kako moja Ana-Marija Miškulin zna reći pobijedili smo viceprvake Hrvatske.

Ima li u Hrvatskoj još trenera poput Vas koji rade s djecom s invaliditetom?
- Koliko ja znam, u Zagrebu radimo kolega Mate Dragičević i ja, dok u Rijeci radi Dušica Kailer, koja nam već drugu godinu zaredom na natjecanja dolazi sa svojim ljepotanima.
Koji su Vam daljni planovi?
- Svakako bi trebalo poraditi na tome da se sport za djecu s invaliditetom digne na jednu određenu razinu. Naime, ako pogledate zemlje u našem okruženju evidentno je da postoji niz sportova u kojima oni mogu sudjelovati, ali isto tako imaju mogućnost dobiti i pomagala koja su potrebna u određenom sportu. Stoga je zadatak svih nas koji radimo u sportu zalagati se za što veću uključenost djece, jer sport za njih znači vježbanje, uspostavljanje odnosa, učenje toleranciji, prihvaćanju tuge zbog izgubljene utakmice, ali i dijeljenje sreće pri pobjedama. To je možda ono najvažnije što djeca kroz sport mogu dobiti, jer u zaštićenoj okolini u kojoj žive vrlo često im se gleda kroz prste, pa kad odrastu nemaju realnu sliku života i odnosa među ljudima.

Jesu li institucije koje brinu o osobama s invaliditetom dovoljno svjesne koliko za njih znači bavljenje sportom?
- Ako pod institucijom mislite na ustanove u kojima djeca borave, bilo na školovanju ili na nekoj vrsti osposobljavanja, mislim da su oni dosta fleksibilni što se tiče organiziranja slobodnog vremena djece i aktivnosti i često im je u interesu pružiti djeci i druge oblike učenja, sudjelovanja i druženja. 

Jeste li zadovoljni sredstvima za rad s tom djecom?
- U našem društvu invaliditet se još uvijek smatra kao nešto što traži puno novaca. Iako to možda na prvi pogled izgleda da je tako, moramo biti svjesni i činjenice da niti jedan roditelj, a i niti jedno dijete nije biralo svoj invaliditet. Svaki roditelj i svako dijete bi se odreklo svojih kolica, pelena, rehabilitacija, specijaliziranog prijevoza, invalidnina, skraćenog radnog vremena i svih teškoća s kojima se nose, da mogu imati zdravo djetinjstvo i normalan život.
Ali kad je invaliditet već tu, onda bi trebalo osigurati i dostatna financijska sredstva da se posljedice invaliditeta ublaže, da se u djecu uloži što je više moguće i da ih se osposobi za što samostalniji život. Sredstva koja na razne načine osiguravamo su doista minimalna, ali smo naučili s njima napraviti puno a najvrednije je zadovoljstvo, sreća, pa čak i suze radosnice te djece s kojima i za koje radimo.

Razgovarao: Marko Damjanović

Objavljeno: 29.01.2014