Branimir Šutalo: Zašto postoji odbojnost prema slijepim osobama

Sjedinjene Američke Države imaju jednu od najnižih stopa sljepoće na svijetu, ali svejedno je sljepoća na samom vrhu svake ankete koja pita Amerikance koje se tragedije najviše plaše. Čak u tako razvijenoj zemlji postoji veliki zazor prema slijepima i sljepoći

Rosemary Mahoney, spisateljica i učiteljica u školi za slijepe redovito se susreće ljudima koji, nakon što saznaju čime se bavi, začuđeno upitaju: "Kako vi razgovorate s slijepima? Mislim, znam da  nisu gluhi, ali kako zapravo razgovorate s njima?“
Ti ljudi zapravo ne znaju što pitaju. Oni su jednostavno uvjereni da između njih i slijepih mora postojati nekakva intelektualna barijera. "Da, slijepi mogu čuti, ali mogu li uistinu razumjeti?“, pitaju se ljudi.

Besmislene predrasude

Kroz cijelu povijest i kroz  sve kulture slijepi su bili obilježeni raznim mitovima. Bili su sažaljivani kao totalni idioti nesposobni za učenje ili sasvim suprotno, kao mistici sa supermoćima. Jedna od najustrajnijih predrasuda u mnogim kulturama je ona da je sljepoća kazna od strane bogova za nedjela učinjena u prošlim životima. U takvim kulturama slijepi su se smatrali ne samo opasnima, nego i zlima.

Baš takvim pričama svjedoči Rosemary Mahoney koja predaje na međunarodnom Institutu za socijalno poduzetništvo u Trivandrumu u Indiji, podružnici Brajice bez granica, velikog međunarodnog projekta s ciljem obrazovanja slijepe djece iz zemalja u razvoju.
"Većina mojih učenika dolazi iz zemalja u razvoju: Madagaskara, Kolumbije, Tibeta, Liberije, Gane, Kenije, Nepala i Indije. Jedan od mojih studenata, 27 godišnji Sahr, izgubio je kao dijete vid zbog boginja. Kao većina djece u ruralnoj Zapadnoj africi Sahr nije bio cijepljen protiv bolesti koja je nestala iz razvijenog svijeta. Stanovnici njegovog sela su bili sigurni da će njegova sljepoća, za koju su vjerovali da je uzrokovana vještičarenjem ili nekim zlom što je počinila Sahrova obitelj u prošlosti, djelovati pogubno za čitavo selo. Okružili su njihovu kuću uzvikujući prijetnje. Oteli su dobar dio zemlje koje su Sahrovi roditelji posjedovali, da bi na kraju zaključili da otac mora Sahra odnijeti u divljinu, gdje demoni žive, i ostaviti ga ondje. Roditelji su odbili to učiniti i pobjegli sa svojim sinom iz sela“, svjedoči o svojim iskustvima Rosemary.

"Strah koji sljepoća izaziva"

To je samo jedna od mnogih priča s kojima se Rosemary susreće. U zemljama iz kojih dolaze njeni učenici potrebni su ogromni napori kako bi se uspostavile tako potrebne škole za slijepe. Lokalne vlasti ih smatraju nepotrebnim trošenjem resursa.  Učitelji u redovnim školama odbijaju podučavati slijepu djecu. Videća djeca ih ismijavaju, vrijeđaju i kamenuju, a kad slijepa djeca postanu radno sposobna, nitko ih ne želi zaposliti.
Rosemary se stalno susreće s učenicima koji joj svjedoče o tome kako su ih tukli, zatvarali te bi na kraju bili ostavljeni od vlastitih roditelja. Te priče zvuče kao da su izvučene iz nekog mračnog doba, ali si su se one događale u 80-ima, 90-ima, one se događaju danas.

Sjedinjene Američke Države imaju jednu od najnižih stopa sljepoće na svijetu, ali svejedno je sljepoća na samom vrhu svake ankete koja pita Amerikance koje se tragedije najviše plaše. Čak u tako razvijenoj zemlji postoji veliki zazor prema slijepima i sljepoći.
Odbojnost prema sljepoći postoji iz istog razloga kao i  većina ostalih predrasuda, a to je neznanje.
U knjizi iz 1930. godine Svijet slijepih slijepi francuski profesor književnosti Pierre Villey sažeo je razloge prenošenje predrasuda prema slijepima kroz vremena i kulture: "Videći ne prosuđuju slijepe prema njima samima, nego iz straha koje sama sljepoća izaziva.“ 
Ljudi su skloni svoj vid uzimati zdravo za gotovo. Možemo reći da ga se slijepo drže, obasuti silinom površne informacije koje im on daje, tako  da i najbriljantniji videći pojedinci često ne vide oočito koje im se čitavo vrijeme nalazilo ispred nosa. 

Doživjeti svijet bez čula vida

Čak je Christopher Hitchens, jedan od najvećih polemičara druge polovice 20. stoljeća, sljepoću nazvao jednom od najstarijih i najtragičnijih poremećaja koji mogu zadesiti čovjeka. "Kako bi se samo grozno isključeno i osakaćeno osjećali da izgubimo doživljaj svijeta i način življenja koji nam vid daruje“, u jednom od svojih tekstova piše Hitchens.

Hitchens nam dokazuje da na sljepoću tragično gledaju jednako veliki umovi kao i obični ljudi. Znao sam i osobno čuti izjave poput: „Mislim da bi se ubio kad bih oslijepio“ ili „Nema šanse da bih mogao živjeti bez vida“. S sličnim radikalnim izjavama se često susrećemo, a opet ima nas slijepih koliko hoćeš koji živimo iz dana u dan i svjedočimo da ima života poslije sljepoće.

Dennis Diderot, francuski enciklopedist i filozof, je 1749. godine objavio esej pismo o sljepoći na korist onih koji vide, u kojem opisuje  posjet domu slijepog čovjeka, sina uglednog profesora na pariškom sveučilištu. Diderot svjedoči kako je slijepi mladić imao suprugu i malog sina. Živio je prilično sadržajan društveni život, bio je iznimno upućen u kemiju i botaniku, a mogao je i čitati uz pomoć ispupčene abecede. Diderot dodaje da je mladić zarađivao za život proizvođeći odličan liker. Veliki filozof u svom eseju također s oduševljenjem spominj mladićevu inteligenciju, urednost, iznenađujuću moć pamćenja zvukova i glasova, sposobnost da ocijeni težinu predmeta isključivo držeći ih u rukama, da rastavi i sastavi malene strojeve te mladićev odličan sluh. Mladić je, nakon što su mu vjerojatno dojadila Diderotova iščuđavanja, upitao velikog filozofa: "Dragi gospodine, vi pretpostavljam, sasvim dobro vidite? Vidim da ste oduševljeni s onime što mogu činiti. Jeste oduševljeni što uopće mogu i govoriti?“ Više od svih mladićevih vještina, Diderota je najviše iznenadilo mladićevo samopoštovanje. Ovaj mladić, piše on, cijeni sebe jednako, ako ne i više, nego mi koji vidimo.
Predrsude i neznanje se mogu oprostiti svakome tko nije proveo bar 5 minuta s slijepom osobom uspješno adaptiranom na vlastitu sljepoću, jer da jesu, brzo bi uvidjeli da slijepi mogu živjeti   sadržajem bogate živote.

Ne želim sugerirati da sam sretan što sam slijep. Nema ništa posebno u samoj sljepoći, ali ima nešto posebno u ljudskoj prilagodljovosti i odvažnosti. Slijepi nisu ništa više ni manje  glupi, pametni, vrijedni žaljenja, dobri ili zli od ostalih ljudi.
Na videćima i na slijepima stoji zadatak da se približe jedni drugima jer jedino autentično iskustvo druge osobe efikasno ruši svaku predrasudu.

Piše: Branimir Šutalo

Foto: Sanjin Strukić/24sata