PITANJE: R.V. (44) Imam skoliozu od treće godine. Operirana sam u dvanaestoj godini. Ali cijeli život imam problema s kralježnicom. Radim sjedeći posao. Na posao odlazim javnim prijevozom

Frustrira me ponašanje ljudi koje susrećem kroz svakodnevne situacije, ne znam možete li mi pomoći. Možda je normalno s godinama imati više senzibiliteta prema starijima, djeci, nemoćnim? Meni je nerazumljiva količina zloće ljudi koje sam do nedavno gledala kao poznanike, suradnike, dobre prijatelje. To mi stvara nelagodu, nezadovoljstvo, ne znam kako da se distanciram od svega. Pa ne mogu živjeti izolirano, a osjećam da gubim vlastiti mir zbog  kao što neki kažu sitnica, koje meni nisu sitnice. Pretjerujem li i kako da smirim samu sebe?

ODGOVOR: Poštovana R.V., ne bih rekla da senzibilitet prema starijima, djeci i nemoćnima dolazi s godinama tj. da smo senzibilniji što smo i sami stariji.
U nekoj mjeri, on ima veze s odgojem, okružjem u kojem je osoba živjela i živi, ali najviše s njezinom naravi i sustavom vrijednosti za koji se, sa svojom zrelošću sama opredjeljuje i koji potom njeguje. Tako nalazimo vrlo kvalitetne pojedince koji su rasli i bili odgajani u vrlo problematičnim obiteljima, ili, pak obrnuto, problematične pojedince iz prosječnih ili čak solidnih obitelji. Neka bitna i dokazana korelacija u tom smislu, stoga, ne postoji.
No, ono što je poznato i s čime se susrećemo svakodnevno, bilo u vidu informacije, ili, kao osobnim iskustvom, jest to da je socijalno osjetljivih (senzibiliziranih) osoba u društvu, na žalost, daleko manje od onih drugih, koje to nisu. Zbog toga senzibilizacija javnosti i sredina u kojima živimo i jest tako važna tema, na kojoj neprestano, sustavno treba raditi.
Vi, dakle, spadate u onu potrebnu i važnu manjinu, zbog koje je osobama kojima je naše razumijevanje i prihvaćanje posebno potrebno, malo ljepše živjeti.
Imajte to na umu, činite tako, ustrajte u tome! Ipak, u stavu i pristupu osobama koje imaju neko ograničenje, bila to starost, nemoć, invaliditet i sl., moramo biti vrlo oprezni, taktični i suptilni. Ono što nikako ne smijemo činiti jest prilaziti im sa sažaljenjem, jer njima to ni u kom slučaju ne treba. Dapače, time ih stavljamo (pod krinkom naše humanosti) u neravnopravan položaj, te im na taj način jasno pokazujemo „gdje im je mjesto“.
A njihovo je mjesto apsolutno i ravnopravno tu, među nama, i na njihov se nedostatak, ma kakav on bio, treba gledati upravo i samo kao na nedostatak (a svatko od nas ima neki) ili još bolje, uzpoznajući ih kao osobu, taj nedostatak više i ne primjećivati. Jer, što je on u odnosu na cjelovitu osobnost i njezinu posebnost, koju svatko od nas posjeduje? Gledajući u nečije ograničenje, gledamo u ono nebitno, dok nam najbitnije izmiče.
U svakome od nas ima puno toga (vrijednoga), što ne može biti ugroženo bilo kakvim tjelesnim ili nekim drugim ograničenjem. Tu razinu treba doseći. Je li to zahtjevno?
Mnogima itekako jest, nekima i nemoguće. Što, dakle, s takvima?
Treba li, u stvari, njih gledati kao osobe s ograničenjem? Apsolutno!
Ja ne bih rekla da se kod njih radi, kako Vi to kažete, o zloći. Možda u nekom manjem omjeru ima i toga, no danas, možda više nego ikada, ima prevelik broj nezadovoljnih i ogorčenih ljudi koji  u svojim životima pronalaze bezbroj razloga za osobno nezadovoljstvo, kojim se toliko zaokupe, da nakon nekog vremena više i ne vide bilo što drugo. Orijentirani su jedino na sebe i negativnost kojom se svakodnevno „hrane“.
Srce te „vojske nezadovoljnika“ je zatvoreno za druge, ali (premda se tako možda ne čini) i za njih same. Zbog toga oni potrebitima ne mogu od sebe dati ono ljudsko i lijepo.
Čovjek ne može dati ono što nema ili ono što misli da nema.
Previše je danas praznih ljudi, površnih, ispraznih odnosa i ponašanja. Previše je otuđenja, zatvorenosti u sebe i u svoja četiri zida.
Neosjetljivost za druge onih kojima dobro ide, gotovo je poslovična.
I zato, možda je danas potrebnije nego ikada prije, vratiti se onim jednostavnim ljudskim ponašanjima, okrenuti se oko sebe, izići iz svoje uskogrudne sebičnosti, osjetiti - vidjeti i čuti drugoga.
No, želimo li se ispuniti ljudskošću i istinskim vrijednostima, to od nas traži aktivnost, odricanje. Mnogi zbog toga nisu spremni krenuti tim putem.
Na kraju, željela bih skrenuti pozornost na neke od specifičnih motiva činjenja dobra.
Ima osoba koje čine dobro zbog svojevrsnog “imperativa dobrote“ koji u sebi nose. Humanost nastala na takvom temelju, u podlozi nema iskreni motiv i istinsko prihvaćanje onih prema kojima se iskazuje. Takve osobe dobro čine prvenstveno zbog sebe (kako bi sebe prikazale dobrima). Teško je reći je li zbog toga, učinjeno djelo zaista dobro djelo?
Na žalost, česti su i motivi priskrbljivanja osobne koristi pod krinkom humanitarnih akcija usmjerenih prema onima najranjivijima među nama, kojima je pomoć potrebna, posebice djeci. Zbog toga, ni učinjeno dobro, nije uvijek apsolutno dobro.
Draga R., vjerujem kako niste mislili da je problem koji ste naveli ovako osjetljiv, složen i kompleksan (a prikazan je tek komadić mogućih ponašanja i opcija djelovanja).
Stoga Vam savjetujem da slijedeći put kad naiđete na reakcije koje doživljavate neprihvatljivima, imate na umu rečeno. Trebate li se izolirati i distancirati? Naravno da ne! Među poznanicima ili ukoliko situacija dozvoljava, svakako možete izreći svoje stavove, no bez prozivanja ili kritike onih koji tako ne čine (jer ne znate njihove razloge ili unutarnje zapreke zbog kojih ne čine), dakle, konstruktivno i dobronamjerno.
Uvijek je dobro naglasiti i imati u svijesti kako se već sutra, ili možda čak danas, invaliditet može dogoditi svakome od nas. Ni starost nas sigurno neće zaobići. Zamisliti sebe u tuđoj situaciji, svakako mijenja perspektivu, no ipak, samo onima koji su za to otvoreni.
One druge, ma što o njima mislili, ne smijemo prozivati, osuđivati, niti zbog njih gubiti svoj mir.
Učinimo dobro koje možemo, i budimo zahvalni što nam je dano da to možemo.

Vesna Hari, dipl. inž. socijalnog rada

Objavljeno: 12.01.2014