"Proljetos su osobe s invaliditetom na trgovima širom Hrvatske poručili: 'S poteškoćama se možemo nositi, s nepravdom ne'. To je tako zdrava poruka svima nama. Osobe s invaliditetom pružaju time nadu mnogima. Ti ljudi nam govore kako je teško izgrađivati svijet ukoliko ne surađujemo i ukoliko se ne oslanjamo i na druge u našem životu", kaže ovaj sjajni svećenik i psihoterapeut, erudit, a usto i čovjek dubokog uvida u duhovno stanje čovječanstva danas

Dr. sc. Josip Bošnjaković uistinu je nesvakidašnji čovjek. Ne samo da su oni koji su ga imali čast upoznati svjedočili njegovoj dubokoj vjeri u Uskrslog Krista i volju za pastoralnim radom, nego je u siječnju ove godine završio i četvorogodišnju specijalizaciju iz kliničke psihologije. Dakle, dr. Bošnjaković sada osim u dušu vjernika i svih onih koji mu se obrate za duhovno vodstvo ili savjet, sada može zaviriti i u njihovu psihu. Rođen 1978. godine u Vukovaru, dr. Bošnjaković je možda onaj 'renesansni čovjek' kakve Crkva danas traži kako bi ponovno vratila vjernike.
Kao čovjek od vjere i svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije stekli ste i diplomu psihoterapeuta. U kojoj mjeri korespondiraju religija i psihoterapija?
- I religija i psihoterapija bave se pitanjem čovjekovog duha, duše, psihe, duhovne duše. Možemo koristiti razne termine, no u konačnici radi se o cjelovitom čovjeku i njegovom dobru, potragom za srećom, za zadovoljstvom, za istinom, pravdom, dosljednošću, mirom, vjerom, boljim životom, a ako ćemo govoriti o vjernicima i o vjeri, tada i spasenjem. Bave se najčešće onim što nije vidljivo, što nije opipljivo, ali ipak se očituje u vidljivom, ponajprije u čovjekovom ponašanju, u čovjekovim stavovima, u njegovom duhovnom ali i materijalnom stanju. Smatram kako su kako religija i psihoterapija vrlo usko povezane, te ukoliko nastojimo povezati i jednu i drugu pružamo čovjeku veću i širu mogućnost pronalaženja odgovora na mnoga pitanja koja si postavlja i koja je nemoguće izbjeći, kao što je to npr. Koji je smisao života?, Zašto bolesti?, Zašto se baš meni to dogodilo?, Ima li smisla boriti se za dobro djece?, Ima li Boga?, Kako izdržati materijalnu krizu?. Što raditi ako ostanem sam ili sama?, itd. Primjećujemo: kada pokušamo postaviti pitanje o smislu, na neki se način – htjeli ili ne  - dotičemo i religije, tj. religioznih pitanja. Vrijedi i obratno: Nemoguće je biti religiozan, a ne postavljati pitanja o smislu. Ovdje bih razlikovao također pojam religija i vjera. Većina ljudi je religiozna i pronalaze razne objekte, osobe, ciljeve, ideje u koje vjeruju. Dok pak kod vjere govorimo o tome da je Bog samog sebe objavio čovjeku. Na tu objavu vjernik odgovara vjerujući, kao što je to u kršćanstvu objava Boga po Isusu Kristu. U načelu lakše je razumjeti vjeru i religiozni stav jednog čovjeka ako razumijevamo i njegove psihološke mehanizme, te i zbog toga religija i psihoterapija su vrlo usko povezani. Nadalje religija, odnosno vjera govori o čovjekovom spasenju. U tom smislu ipak se razlikuje od psihoterapije. U velikom broju slučaja psihoterapeuti se susreću s ljudima koji imaju duševnih, psihičkih, duhovnih poteškoća. Kada imaju poteškoća na tim područjima ljudi se obraćaju svećeniku, psihologu, psihoterapeutu. O krizi potrebe zadovoljavanja potrebe duha moguće je kod nas u Hrvatskoj uočiti tako što se o Katoličkoj Crkvi, ili pak o i nekoj drugoj vjerskoj instituciji iznosi često samo nešto negativno. Time se stvar određeni imidž. No što je sa svim onim pozitivnim? Nadalje Hrvatska je jedna od europskih zemalja koja ima najmanji broj psihoterapeuta po broju stanovnika, a nemamo još niti izglasan zakon o psihoterapiji. Nije li i to pokazatelj zanemarivanja potrebe čovjekovog duha? S. Freud imao je negativan stav prema religiji, dok je C.G. Jung naprotiv imao vrlo pozitivan stav o vjeri. V. Frankl također, kao i G. Allport te mnogi drugi govorili su o pozitivnoj ulozi religije u čovjekovom životu. Vjerujem da se približavamo vremenu u kojem će se ponovno naglašavati pozitivna strana vrijednosti, kreposti, vrlina, duha i duše.

Statistika kaže da sve manje ljudi odlazi u Crkvu po duhovnu hranu. Što je tome uzrok?
- Jedan od uzorka po mom mišljenju jest i stoga što je čovjek biće koje oponaša druge. To je ono što učimo od malena. Rađamo se i rastemo u svijetu zapadne kulture gdje je naglašen materijalizam, hedonizam, kapitalizam, subjektivizam, što onda ostavlja posljedice i na čovjeka. Ukoliko se čovjek udaljava od ovakvog pogleda na svijet, onda postaje drugačiji, a biti drugačiji je opasno, pogotovo za djecu i mlade koji se žele ostvariti u grupi vršnjaka. U medijima se vrlo malo prikazuje što to čovjek može činiti snagom vlastitog duha. Vrlo malo se vrednuje u današnjem društvu duh i vrijednosti duha, a ako oduzmemo tu dimenziju čovjeku, tada ga bitno osiromašujemo.

"Egzistencijalnu sreću čovjek ostvaruje s drugima, u odnosu s drugima, a nikada sam. Jer bitno smo upućeni na druge. Stoga bih se i vratio osobama s invaliditetom koje nam poručuju da je čovjek zajedno jači, snalažljiviji, izdržljiviji, zapravo da je tek s drugim čovjek uistinu čovjek"

Također, vrlo malo je prisutan govor o vrijednostima duha, ne poznaje se koje to mogu biti blagodati duha za današnjeg čovjeka. Podcjenjujmo vrijednost čovjeka spuštajući ga samo na vidljivo, materijalno, potrošačko, interesno biće. Kada bi malo precijenili čovjeka možda bi ga tada uistinu tek procijenili valjano. Za Crkvu u Europi, iako i ovdje ne bih generalizirao, je karakteristično da sve manje ljudi odlazi u Crkvu, no nije tako u cijelom svijetu. Možemo pogledati Afriku, Južnu Ameriku, dijelove Azije gdje ipak ljudi odlaze u Crkvu. Smatram kako je smanjen odlazak u Crkvu u Zapadnom društvu povezan s mnogim drugim elementima života, kao što je npr. radno vrijeme ljudi koji trebaju raditi i vikendima, zanemarivanje potrebe duha, no ne mislim pri tome samo duhovnosti, nego uistinu duha. Oni pak koji ne rade, ukoliko su bezvoljni ne samo da neće ići u Crkvu nego će imati poteškoću otići i bilo gdje, kao što je to kino, kazalište, koncert itd. U tom smislu pitamo se ako opada smisao za umjetnost u njenom klasičnom smislu (kazalište, ozbiljna glazba nasuprot popularne, izložba slika…) znači li to da umjetnost postaje suvišna ili se pak svi zajedno trebamo zapitati. A upravo su i to prostori gdje se bogati i hrani čovjekov duh. S druge strane i pred Crkvom jest izazov prilagoditi se novim načinima naviještanja Božje riječi, uzimajući u obzir i koristeći se onim kanalima i medijima koji će joj pomoći da se približi svakom čovjeku. Nadalje, čini mi se bitnim ne polarizirati naše društvo podjelama kao što je to Crkva i društvo, znanosti i religija, sakristija i politika, kao da su to stvarnosti koje ne idu zajedno. Čovjek je po sebi bogato i kompleksno biće koje može u isto vrijeme pripadati i društvu i Crkvi, biti znanstvenik i vjernik, biti u sakristiji i baviti se politikom. Podjelama dajemo prednost pojmovima (sakristija i politika), a zaboravljamo na bogatstvo čovjekovog izražavanja (vjernik i političar).

Što mislite o duhovnom stanju naše nacije? Je li recesija, uz materijalnu, dovela i do duhovne pustoši?
Postoje poteškoće u našoj naciji kada je u pitanju duhovnost, no ne bih se složio s vama da s radi o cijeloj naciji. Istina je kako recesija utječe na čovjekovo blagostanje te da je čovjeku potreban jedan minimum materijalnog blagostanja kako bi preživio i bio zadovoljan. I Propovjednik u Svetom Pismu u prvoj glavi svoje knjige piše „Nema čovjeku druge sreće već jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom. I to je, vidim, dar Božje ruke“. Sigurno kada čovjek nema dovoljno sredstava za jesti i za piti, tada postaje teže živjeti.

"Smatram da su osobe s invaliditetom ispit naše ljudskosti. Kako se odnosimo prema njima, slika je našeg duhovnog, duševnog i psihičkog stanja. Upravo te osobe mogu nam toliko toga pozitivnoga ponuditi"

No u takvim trenucima, postoji i mogućnost da se čovjek vrati nekim drugim vrijednostima, kao što su solidarnost, altruizam, otvorenost pomoći, osjetljivosti za druge, itd. Svaka kriza po sebi je i jedna mogućnost kako bi se čovjek okrenuo dobru. I samo etimološko značenje riječi kriza označava da je to trenutak u kojem biramo, trenutak bitnih odluka u životu. No kako reče njemački pjesnik Hölderlin „u svakoj pogibelji, krizi, raste i ono spasonosno“. Postavio bih si ovdje i drugo pitanje, a to je da li je preveliko davanje važnosti materijalnom dobru dovelo nas do toga da premalo cijenimo duhovno dobro. U subotu, 9. studenog, na naslovnoj stranici Večernjeg lista, a isti sadržaj pojavio se i u drugim dnevnim novinama, stoji kako su australski znanstvenici otkrili da su Hrvati najdepresivniji narod u Europi. Treba i ovo istraživanje, kao i mnoga druga, uzeti sa rezervom, no ne zanemariti ih. Već se dulje vrijeme govori kako će depresija biti jedna od vodećih bolesti u budućem desetljeću. O tome se već više godina govori i piše. Uzroci tomu su mnogostruki i ne mogu se vezati samo uz recesiju. Ravnajući se Beckovom definicijom depresije mogli bi reći kako one osobe koje su depresivne naginju sami sebe, druge i svijet oko sebe promatrati depresivnim očima. Vrlo često kako pristupamo samima sebi, tako pristupamo i drugima. Upravo zbog toga čini mi se kako nam duhovnost pruža priliku vratiti uistinu pravi pogled na sebe, jer u odnosu prema Bogu, čovjek počinje i sebe promatrati očima Božjim, a to znači da čovjek vraća sebi ono dostojanstvo koje mu je dano. Na prvom hrvatsko-ruskom kongresu duhovne psihijatrije koji se održao u Opatiji početkom ožujka ove godine, upravo se naglašavalo koliko duhovnost pomaže čovjeku u liječenju psihičkih poremećaja i bolesti. I na tom kongresu mogli smo primijetiti kako duhovnost, znanost, religija, medicina i znanosti idu zajedno, ruku pod ruku, u korist čovjeka, te kako integrativni pristup s obzirom na čovjekovo psihičko zdravlje nema alternative. Štoviše, kako rekosmo, on je nužan.

Što mislite o položaju osoba s invaliditetom u hrvatskom društvu? Zašto je ova populacija, unatoč brojnosti, sustavno marginalizirana u našem javnom prostoru?

- Smatram da su osobe s invaliditetom ispit naše ljudskosti. Kako se odnosimo prema njima, slika je našeg duhovnog, duševnog i psihičkog stanja. Upravo te osobe mogu nam toliko toga pozitivnoga ponuditi. No ne samo oni, nego i njihove obitelji. No dok govorim ovo upadam u opasnost razmišljati o tome što nam te osobe mogu ponuditi, što bi bilo na tragu konzumizma. Pošao bih od te pretpostavke, no razmišljao bih i dalje o osobama s invaliditetom. Čovjek se danas boji pokazati svoje slabosti, boji se pokazati slomljenim, ranjenim i onda upadamo u velik paradoks. Svi znamo da imamo nekih poteškoća, nema čovjeka koji ga nema, a opet ih prikrivamo i želimo se pokazati u boljem svjetlu. No prvi korak bilo kojem izlječenju, pa i izlječenju društva jeste nazvati stvari pravim imenom i onda ih prihvatiti. U prihvaćanju osoba s invaliditetom krije se snaga, u tome što je to znak kako smo spremni prihvaćati invaliditet i suočavati se sa stvarnošću. Promjena na bolje kod svih osoba događa se onog trenutka kada prihvatimo situaciju u kojoj se nalazimo, i onda krećemo dalje. Populacija osoba s invaliditetom je marginalizirana jer ne doprinosi vrlo često materijalnom prosperitetu jednog društva, no možemo li govoriti samo o materijalnom prosperitetu, a da pri tome zaboravljamo na ljudski, kulturni, duhovni, društveni prosperitet našeg društva. Nije lako gledati patnji u oči. No kroz patnju učimo biti više ljudi. Rekao bih da nas osobe s invaliditetom upućuju na jednu temeljnu istinu, a to je da naša prava vrijednost nije u tome koliko doprinosimo i što doprinosimo, nego je ona to što smo ljudi, bez obzira na spol i dob, rasu i vjeroispovijest. Dakle, mi ljudi, u bitnome se ne razlikujemo. Razlike između nas su nešto manje važno. Proljetos su osobe s invaliditetom na trgovima širom hrvatske poručili: «S poteškoćama se možemo nositi, s nepravdom ne». Smatram da upravo to govori kako to da se osobe s invaliditetom osjećaju marginaliziranima. Oni su sami poručili kako se ne mogu i ne žele nositi s nepravdom. To je tako zdrava poruka svima nama. A još važnija poruka jest da se s poteškoćama čovjek može nositi. Osobe s invaliditetom pružaju time nadu mnogim ljudima. Osobe s invaliditetom nam govore kako je teško izgrađivati svijet ukoliko ne surađujemo i ukoliko se ne oslanjamo i na druge u našem životu. Upravo i na tom tragu bih istaknuo kako je bitno naglašavati jednu veliku vrlinu osoba s invaliditetom a to je otpornost – resilience, a zatim i ustrajnost, čvrsta volja, itd. O pojmu otpornosti kod nas se vrlo malo govori i piše, dok vani uistinu postoji mnoštvo znanstvenih knjiga i članaka koji se bave upravo ovim pojmom. Čovjek je sposoban toliko toga pretrpjeti i ići dalje, napose kada osmisli jednu tešku situaciju, kao što je to i invaliditet, bilo koje vrste.

Koje su, prema Vašem mišljenju, postale ključne vrijednosti u Hrvatskoj? Nije li bjesomučna potraga za egzistencijalnom srećom dovela do sveopćeg nezadovoljstva?
Smatram kako ključne vrijednosti postaju osjećaj za pravdu, borba za istinom, osjećaj za siromašne, borba za istinske vrijednosti. Da, naglasio bih ove pozitivne vrijednosti i na tragu nacionalnog istraživanja u Italiji, provedenog ove godine, a čini mi se vrlo bliskim i Hrvatskoj. Institut za društveno-ekonomska pitanja u Italiji Censis napravio je istraživanje među Talijanima na temu Vrijednosti Talijana 2013. Povratak njihalice, te je objavio ove rezultate 6. Studenog 2013. Predstavnik instituta prokomentirao je rezultate sljedećim riječima: „Egoizam se umorio, raste volja za pronalaskom drugoga. Građani su zabrinuti, ali ne očajavaju. Brojevi nam govore kako se antropološka kriza istrošila u svom skoku i zaletu. To ne znači kako egoizam, pasivnost, neodgovornost, materijalizam odjedanput nestaju. Naprotiv, nalaze se na njihovom vrhuncu, no pokazuju nam kako nemaju nužnu i dovoljnu snagu za ići dalje“. Upravo zbog ovoga uzeli su metaforu njihalice, odnosno bata, šetalice koja se nalazi na velikim zidnim satovima, gdje se njihalica ili šetalica nakon što otkuca jednu sekundu vraća u drugom smjeru. I čovjek u Hrvatskoj se umorio od rata, poraća, korupcije, svađe političara, krađe, besperspektivnosti, bavljenje nebitnim, a zanemarivanje bitnim. Čini mi se kako i kod nas zrije vrijeme obrata istinskim ljudskim vrijednostima. Možda se zavaravam no draže mi je živjeti s tom nadom.

"Ako istinu i ljubav ograničimo na subjektivna uvjerenja, tada govorimo o relativizmu, a relativizam ne može pružiti čovjeku dugotrajno zadovoljstvo i osmišljen život"

Što se pak tiče pitanja nije li potraga za egzistencijalnom srećom dovela do sveopćeg nezadovoljstva čini mi se vrlo zanimljivo pitanje. U tom bi smislu ovdje postavio pitanje, što je to u stvari egzistencijalna sreća? Držim da je taj poj pojam redovito krivo shvaćen, te se neopravdano poistovjećuje samo s materijalnim blagostanjem. Osobno smatram kako potraga za egzistencijalnom srećom dovodi uistinu do sreće, a ne do nesreće, ukoliko pod egzistencijalnom srećom podrazumijevamo onu bitnu, osnovnu, temeljnu sreću, ono što pogađa bit našeg postojanja. Tu sreću čovjek ostvaruje s drugima, u odnosu s drugima, a nikada sam. Jer bitno smo upućeni na druge. Stoga bih se i vratio osobama s invaliditetom koje nam poručuju da je čovjek zajedno jači, snalažljiviji, izdržljiviji, zapravo da je tek s drugim čovjek uistinu čovjek. Dobro je uzeti čovjeka za ozbiljno, ne isključujući pri tome dimenziju humora. A da bi čovjeka uzeli za ozbiljno potrebne su najmanje dvije pretpostavke. Prva je da uočimo i čujemo drugu osobu, a druga pretpostavka jest da osim što čujem drugu osobu razvijam sposobnost i osluškivanja onoga što čujem, te dopustim tome da djeluje na mene. To znači uključiti se u avanturu postojanja, supostojanja zajedno s drugima. To znači igrati utakmicu zajedno s drugima, nadići individualizam, jer s drugima se ostvarujemo, nadasve kada uključujemo dimenziju ljubavi. Poimanje ljubavi u današnjem društvu se promijenilo, gdje je ljubav najčešće ono što se nekome sviđa, a manje postaje povezana s istinom. U tom slučaju teško se osloniti na takav oblik ljubavi. Ako istinu i ljubav ograničimo na subjektivna uvjerenja, tada govorimo o relativizmu, a relativizam ne može pružiti čovjeku dugotrajno zadovoljstvo i osmišljen život. Potraga za egzistencijalnom srećom uključuje osnovno materijalno blagostanje, život u zajednici, poštivanje baštine koju su nam namrijeli naši pradjedovi, komunikacija utemeljena na istini i međusobnom poštovanju, i na koncu osjećaj voljenosti i iskazivanje ljubavi prema sebi i bližnjima, kao i primanje ljubavi. Za vjernike dakako i nada u uskrsnuće tijela i život vječni.

Razgovarao: Mladen Kristić

Objavljeno: 12.11.2013