Inkluzivni dodatak? Pričali ste i održali niz sastanaka, okruglih stolova i rasprava da bi tek tada shvatili da su vam blagajne prazne i gubite vrijeme

Davno je prošlo vrijeme kad smo se trebali probuditi, shvatiti da nismo roboti i početi voditi svoje bitke. Prihvatili ste taj invaliditet kao dar koji vam se ne sviđa, ali čuvate ga. On je opravdanje pasivnosti i pesimizma s kojim živite.

Teško da će se situacija  osobama s invaliditetom promijeniti dok najveći dio drijema a vrijeme prolazi. Usuđujete se progovoriti samo u svojim grupicama kada se međusobno podržavate i tješite, jer tu ste i ne može biti bolje. Može biti puno bolje, skinite te lance kojima ste se zaštitili.

Milostinju ostavite sebi, vi moćni

Osnivanje Ministarstva za osobe s invaliditetom? U redu, ali bojim se da to nije dobar put.  Ne činimo li time još dodatan korak u isticanju različitosti i getoiziranju. Jesmo, ponekad smo slabi i nemoćni, trebamo pomoć, ali trebaju je i svi oni koji nam nameću prava i tzv. povlastice shodne našem invaliditetu. Ponovno sami vrištimo da smo dva svijeta, odvajamo se...  Trebamo li stvoriti i vlastitu državu da ne smetamo zdravima?! Pametnije je ulagati u vlastito obrazovanje i pokušati ući u sve razine državne vlasti.

Sve je veći broj mladih s invaliditetom. Obrazujmo ih, samo osoba koja živi ovaj život može u potpunosti razumjeti potrebe, teškoće i snagu potrebnu za svakodnevan život u društvu koje neprekidno ističe prednosti i mogućnosti koje nam pruža, a koje ja ne osjećam i ne želim.

"Kada slijepo prihvatimo religiju, politički sistem ili dogmu, postajemo roboti. Tada se prestajemo razvijati“ (Anais Nin)

Ne trebam vaše sažaljenje, milostinju i socijalnu pomoć. Tražim svoja prava da radim, u mjeri kojoj mi dozvoljava vlastito tijelo. Prestanite se odnositi prema nama kao da smo bijednici koji trošimo veliki dio državnog proračuna i još smo time nezadovoljni. Dovoljno mi je da se sjetim trenutka kad sam došla u svijet invaliditeta. Imala sam 29 godina. Najveći domet pomoći države bilo je slanje s komisije na komisiju, na kojima sam slušala glupa pitanja obzirom na priloženu dokumentaciju iz koje bi neuka osoba pročitala da ne mogu hodati, a doktori bi mi rekli pokušajte ustati. Kretenizam, mogu pokušati i letjeti, po toj logici. Najjednostavnije je bilo poslati me u mirovinu, mene s tim godinama, koja je u trenutku izgubila sve i našla se na ulazu pakla.

Duša od socijalne radnice

Sjetila sam se toga ovih dana, kada sam prvi puta vidjela socijalnu radnicu čiji savjet sam trebala u vrijeme povratka u neprilagođen stan, izgubljena i u potpunom neznanju. Tada sam je zvala i čak je nakon brojnih poziva dobila na telefonskoj liniji. Šokirana da živim sama u takvom stanju, obećala je da će me uskoro posjetiti kako bi razgovarale o mogućnostima koje mi preostaju. Vjerovala sam i čekala, evo pojavila se nakon dvanaest godina. Zahvaljujući reviziji naknada iz sustava socijalnih skrbi došla mi je na vrata obzirom da se ja nisam odazvala na poziv iz Centra za socijalnu skrb da im još jednom iznesem i priložim sve papire iz kojih je vidljivo moje zdravstveno stanje na osnovu kojeg ostvarujem doplatak za pomoć i njegu druge osobe. Još jedan apsurd ove države.

Kako vi iz Ministarstva socijalne politike i mladih zamišljate da osoba rasporedi maksimalnih 500 kuna doplatka za pomoć i njegu druge osobe. Stvarno imate zanimljivo mišljenje o nama, prema tome mi osobe s invaliditetom smo najveći iluzionisti svijeta. Slobodno neka mi se javi netko od vas i rado ću mu prepustiti taj iznos, baš bih voljela vidjeti kako pametno potrošiti ova namjenska sredstva. Inkluzivni dodatak? Pričali ste i održali niz sastanaka, okruglih stolova i rasprava da bi tek tada shvatili da su vam blagajne prazne i gubite vrijeme. Za to vrijeme plaća vam sjeda na račun, naivni invalidi maštaju o boljim uvjetima života, pasivno čekaju neke bolje dane koji se ne mogu ostvariti bez reakcije nas kojima zdrave osobe kreiraju zakone i dijele savjete o stvarima koje ne razumiju ili se ne trude razumjeti.

Poziv u pomoć Djedu Božičnjaku

Veliki dio osoba s invaliditetom živi na granici siromaštva, i sigurno se vesele najavi ministrice Milanke Opačić kako će dobiti priliku grijati se ove zime. Divna vijest, samo ne zaboravite da računi ipak stižu u ratama. Možda vam Djed Božičnjak ostavi nešto, pa ćete platiti to grijanje na vrijeme. Istovremeno, dobit ćete šansu upoznati i nekog iz Centra za socijalnu skrb, kojima trebate objasniti svoje siromaštvo. Uistinu smo socijalno osviješteni, briga za siromašne i osobe s invaliditetom primjer je koliko se brzo razvijamo. Nedostatak novca u proračunu prilika je da se uštedi na najsiromašnijim i najosjetljivijim skupinama.

Božica Ravlić

Objavljeno: 25.10.2013