"Život je lijep, radim ono što volim. Ne osjećam se izolirano iz društva zbog invaliditeta jer okolina u kojoj radim i živim je miješana i nitko na mene ne gleda niti upire prst na moj invaliditet, velika većina se čak i čudi mojoj fizičkoj sposobnosti", kaže, uz ostalo, naša proslavljena plivačica

Nataša Sobočan finalistica je europskih i svjetskih prvenstava, osvajačica medalja sa svjetskih igara, kupova i mitinga, bivša europska i svjetska rekorderka u disciplini 200 metara prsno u malim bazenima. Mlada sportašica  čiji život u sedamnaestoj godini dobiva novu dimenziju, izgradila se u jaku, samosvjesnu ženu, dokaz da invaliditet predstavlja zid samo ako ga mi sami izgradimo svojim strahovima i pesimizmom.
Nataša, što se dogodilo i usmjerilo vaš život u nepoznat svijet osoba s invaliditetom i  kako ste se prilagodili na potpuno novu situaciju koja je uslijedila?
- Bio je početak studenog 1993. godine taman tri tjedna prije 17. Rođendana. Bila sam treći  razred srednje grafičke škole , smjer repro foto kemigraf. Mislila sam da mi je svijet na dlanu i sve što zamislim ću ostvariti i onda se desio 8. studeni, doživjela sam moždani udar, jedna žilica u moždini na visini 11 kralješka se suzila, ostala bez cirkulacije i kao posljedica ostala je paraplegija. Provela sam dva mjeseca u bolnici po raznim pretragama da bi se otkrio uzrok  i nakon tog vremena provedenog u bolnici rečeno da je bio moždanom udaru. Uslijedilo je pet mjeseci rehabilitacije u Varaždinskim Toplicama gdje su me osposobili za kretanje u kolicima. Povratak kući nije bio nimalo lagan jer je bila potrebna prilagodba na novi način života, životni prostor pa čak i na okolinu jer se većini ljudi vidjelo sažaljenje u pogledu. Onda su bila druga vremena, ljudi su drugačije reagirali. Posvetila sam se tome da završim školu obzirom da sam bila zadnji razred strukovne škole i maturirala sam zajedno sa svojom generacijom. Moram priznati da prilagodba na život nije bila lagana, imala sam 17 godina i u tom trenutku jedino pitanje koje mi je bilo u glavi je bilo: „Zašto meni, zašto baš ja?“ Valjda je to bilo nekakvo normalno razmišljanje u tom trenutku. Iskreno, trebalo mi je dvije godine da se izvučem iz te krize i da počnem razmišljati na način da sa nastalim stanje život nije završio i da ga treba iskoristiti na najbolji mogući način. Kako sam redovno odlazila u Božidarevićevu na rehabilitaciju u slobodno vrijeme sam krenula sa prijateljima u teretanu kako bi postigla što bolju kondiciju i snagu i lakše baratala kolicima, vjerujem da je to bio i sam početak bavljenja sportom.

Što mislite  o društvu u kojem živimo i odnosu prema različitostima koje obilježavaju osobe s invaliditetom?
- Sigurno se kod većine ljudi promijenilo mišljenje i stav naspram osoba s invaliditetom, kako sam puno vani, ljudi nude pomoć bez da ih tražite, ali nažalost još uvijek ima onih koji ponašanjem odaju mišljenje da je prelazno pa bježe od vas na cesti kao od samog vraga. Kako sam puno s ljudima mislim da je poražavajuće da je današnja mladež, pod to mislim osnovnoškolce i srednjoškolce kojima svjedočim u javnom prijevozu vrlo nekulturna, nemaju nikakvih ciljeva i ambicija u životu, prostače kao kočijaši, jedino što je bitno tko će imati bolji i skuplji mobitel. Ili sam ja drugačije odgojena ili je neko drugo vrijeme,  ali mi je neshvatljivo da ljudi mogu živjeti besciljno i bez obaveza. Takvo društvo sigurno nije društvo u kojem bi ja izabrala život.
Tko i što Vas je potaklo da se počnete baviti plivanjem?
- Na plivanje me potaknuo upitnik HPO-a ondašnjeg Hrvatskog Športskog Saveza Invalida koji su poslali na kućne adrese sa izborom tri sporta, plivanjem, atletikom i stolnim tenisom. Kako moja obitelj od 1974. godine ima vikendicu uz rijeku Mrežnicu bio mi je prirodan odabir plivanje jer sam proplivala sa pet godina a za vrijeme rehabilitacije u Varaždinskim Toplicama sam plivala dva puta tjedno kao rehabilitaciju, potaklo me da poboljšam zdravlje i kondiciju. Nakon svladavanja plivačkih tehnika ubrzo je došao i upit za nastup na natjecanju tako da je plivačka karijera počela spontano bez neke odluke da bi se ja natjecala, krenulo je samo po sebi

Što plivanje znači za Vas kako za psihičko, tako i za fizičko stanje?
- Moram priznati da sam uvelike poboljšala psihičko stanje, ne samo time što sam počela raditi nešto korisno nego i kroz putovanja i upoznavanje drugih ljudi, drugih sudbina a s pravilnim pripremama i treningom fizičko stanje se iz dana u dan poboljšavalo. Počela sam plivati u Zagrebačkom Plivačkom Klubu sa klincima koji su imali 7-8 godina, ali kako sam i ja bila početnik nije mi nimalo smetalo, dobro sam se zabavlja sa njima, njima je to bilo super, svaki dan su imali milion pitanja. Kasnije nam se pridružio i Ferdinand Major, bivši reprezentativac, Matija Grebenić, finalist europski i svjetskih prvenstava te finalist igara u Londonu 2012., sa nama je trenirala i Ana Sršen proslavljena paraolimpijka, sve više i više nas je dolazilo i kako je grupa postajala veća, uprava športskog parka Mladost i voditeljica programa Sanda Perkov, su nam besplatno davali jednu prugu na bazenu tako da smo svi zajedno trenirali i pripremali se za natjecanja. Osnivanjem PK Natator i izgradnjom bazena na Utrinama danas imamo odlične uvjete za rad i pripreme za natjecanja. Ferdinand Major je nakon završetka karijere glavni trener u klubu i trener reprezentacije te je velika podrška u radu. Imati podršku okoline u kojoj i s kojom radite veliki je poticaj psihi.
Kako mlade s invaliditetom motivirati za sportske aktivnosti?
- Ne samo plivanje nego i drugi sportovi a i ne samo sportovi nego i bilo kakve aktivnosti poput slikanja, crtanja, sviranja bilo čega je veliki poticaj za samopouzdanje, psihofizičko stanje samo se treba odlučiti, otvoriti vrata, izaći iz kuće i krenuti.
Što je Vama uz sportske uspjehe donijelo plivanje? Koji su Vam rezultati posebno značajni?
- Kroz sport od 1998 do danas sam proputovala gotovo cijeli svijet, bila na svim kontinentima, ne znam ni točan broj, osvojila preko 300 medalja na regionalni, državnim i međunarodnim natjecanjima. Nastupala u finalima europskih i svjetskih prvenstava, nastupala na paraolimpijskim igrama u Ateni 2004. i Pekingu 2008., nastupala na Meditreranskim igrama 2005 u Španjolskoj, nastupala u finalu Mediteranskih Igara 2013.u Turskoj, osvajačica medalja sa svjetskih igara 2003. na Novom Zelandu i 2007. na Taiwanu, bivša europska i svjetska rekorderka u disciplini 200m prsno u 25m bazenu ali kao najdraži uspjeh smatram nastup na prvim paraolimpijskim igrama 2004. godine u Ateni, bez obzira na plasman na igrama, nego samim plasiranjem na igre već je veliki uspjeh. Ideš prvi puta na igre i ne znaš što te očekuje a onaj trenutak kada s ekipom ulaziš na stadion na otvaranju igara je neopisiv doživljaj.

Kako bi opisali svoj život, jeste li zadovoljni rezultatima koje ste postigli i  odnosom društva prema Vama? Koji su daljnji planovi?
- Život je lijep, radim ono što volim. Prije 15 godina sam odabrala svoj put i još uvijek sam aktivan sportaš, bez obzira na godine, u 2013. godini sam postigla svoje najbolje rezultate u više disciplina i imala najbolje plasmane na svjetskoj rang listi u posljednjih nekoliko godina. Kako bi slijedeće godine trebalo biti europsko prvenstvo željela bi sama sebe testirati i pokušati se spremiti najbolje nego ikad do sad. Ne osjećam se izolirano iz društva zbog invaliditeta jer okolina u kojoj radim i živim je miješana i nitko na mene ne gleda niti upire prst na moj invaliditet, velika većina se čak i čudi mojoj fizičkoj sposobnosti. U nacionalnom sportskom savezu brinem o plivačkim programima, plivačima, natjecanjima i voljela bi to nastaviti i onog dana kada prestanem biti aktivni sportaš jer mi je želja sve svoje iskustvo i sve godine rada prenijeti na nove generacije i razviti nove ideje i projekte u plivanju za osobe s invaliditetom

Razgovarala: Božica Ravlić

Objavljeno: 18.10.2013