MOJA PRIČA Dijana Aničić, predsjednica Udruge Anđeli

MOJA PRIČA Dijana Aničić, predsjednica Udruge Anđeli Split

Veliki i gorući problem i dalje je nezapošljavanje osoba s i invaliditetom, a još veći problem je što s našom djecom s teškoćama u razvoju kad roditelji umru? Nije u redu da ih se smješta u domove za stare i nemoćne. Neko trajno rješenje i primjerenije djeci sigurno se može iznaći, poručuje predsjednica Anđela

Dijana Aničić majka je dvoje djece, Duje (22) i Josipe (19). Predsjednica je splitske Udruge Anđeli koja skrbi o djeci s najtežim tjelesnim invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju od samog početka, odnosno već punih 15 godina.

Kad je rodila Duju, u državi, a naročito u gradu Splitu, nije postojalo ništa za dijete s invaliditetom. Ni vrtić, ni škola, ni adekvatna rehabilitacija. Kako za Duju, tako i za svu ostalu djecu s invaliditetom. Tada je s još nekolicinom roditelja odlučila osnovati 'Anđele' i tu je ostala do danas.

- Zajedno s mojim timom uspjeli smo postići puno toga kroz 15 godina, zajedničkim snagama i borbom za prava djece s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Tako smo dobitnici skupne nagrade Grada Splita iz 2015., a meni kao čelnici pripale su osobne nagrade Ponos Hrvatske iz 2007., nagrada za promicanje prava djeteta iz 2009, te sam prva dobitnica nagrade Splitski cvit – žena grada Splita koja daje poseban doprinos zajednici – iz 2013. godine. - kaže nam Dijana na početku svoje priče i dodaje kako je udruga prije dvadesetak dana proslavila 15 obljetnicu rada premda rade i duže jer su prije bili Klub roditelja pri UOSIS-u.

- Udruga broji više od tisuću članova, od čega je 227 djece s invaliditetom i djece s teškoćama. Provodimo rehabilitaciju djece, a uz to smo i jedini ovlašteni pružatelj psihosocijalne podrške u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Teško je istaknuti bilo koji projekt, jer se zapravo svi nadovezuju jedan na drugi te je svaki od iznimne važnosti za naše korisnike.

Ono što bih voljela istaknuti je da smo začetnici lobija zakona za roditelje njegovatelje još prije 15 godina i dan - danas lobiramo da se izmjeni Zakon o socijalnoj skrbi i da sva djeca/osobe s invaliditetom dobiju sva prava koja im po Zakonu i Ustavu pripadaju.

Jedna od najljepših stvari na koju smo najponosniji je i osnivanje dječjeg vrtića prije devet godina, jedinog vrtića specijaliziranog baš za djecu s najtežim oštećenjima - istaknula je Dijana.

- Puno je izazova s kojima se naša Udruga susreće. Najveći i onaj koji nas najviše koči u radu je nedostatak sredstava, odnosno neuređenost financiranja udruga. Ako smo već preuzeli ulogu države i pružamo djeci usluge psihosocijalne podrške, smatram da bi se trebalo iznaći dugoročno rješenje, ne samo za našu udrugu, već za sve ostale koje obavljaju ovakve djelatnosti. Nije rješenje da udruge koje su svoj posao dokazale i dokazuju i dan-danas moraju aplicirati na projekte, misliti se hoće li biti odobreni, hoće li moći kontinuirano raditi i financirati svoje stručnjake, koji su i ovako potplaćeni, a rade najteži posao na svijetu - kaže Aničić i dodaje da je sustav spor i jako trom, a ne bi trebao biti takav, u 2020. godini, nipošto.

- Puno je problema s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom i njihove obitelji. No, moram reći i da su se neke stvari ipak popravile u posljednjih nekoliko godina. Primjerice, kad sam ja rodila svog Duju za njega nije bilo ničega. Danas postoje vrtići koji upisuju djecu s teškoćama, imamo kao udruga specijalizirani vrtić za djecu s teškoćama. U školama postoje posebna odjeljenja, postoje i djeca koja pohađaju redovne školske programe uz pomoć asistenata. Bilo bi doduše lijepo i poželjno da se asistenti u nastavi osiguravaju na lakši i praktičniji način, bez da se roditelji bore za to. Ono što je najveći problem što se tiče osnovnoškolskog obrazovanja, koje je usput rečeno obvezno, je potkapacitiranost sustava. Primjerice, roditelj dobije rješenje za upis djeteta u obrazovni program u Slavu Raškaj, a ista ta Slava Raškaj ne može uključiti dijete u prvi razred jer ga neće ni otvarati s obzirom na to s obzirom na to da nema kapaciteta.

Veliki i gorući problemi su i dalje nezapošljavanje osoba s i invaliditetom, a još veći problem je što s našom djecom kad roditelji umru? Nije u redu da ih se smješta u domove za stare i nemoćne. Neko trajno rješenje i primjerenije djeci sigurno se može iznaći. Mora - apelira Aničić.

Udruga tijekom korone kao i prije nje funkcionira odlično.

- Mi radimo s našom djecom punom parom. I za vrijeme pandemije i stroge karantene terapeuti su svakodnevno bili u kontaktu s djecom i roditeljima, savjetovali ih, upućivali što raditi i opremali materijalima. Jedva smo dočekali da počnemo raditi u novom normalnom, jer je našoj djeci svaki dan bez terapije ugrožavajući, pogotovo ako pričamo o onim s najtežim oštećenjima. Strahujemo zbog financiranja jer se kasni s projektima, odnosno objavama rezultata pa shodno tome je upitno financijsko stanje. Ali nakon našeg apela u javnosti, cijela država se digla na noge. Zahvaljujući dobrim, divnim ljudima velikog srca nismo stali s radom i ne bojimo se dok imamo takvu vojsku ljubavi i dobrote iza sebe. Svakako već godinama tražimo trajno rješenje naših financijskih problema, odnosno da se uredi financiranje pa vjerovat ćemo da ćemo i to postići. Mi nikad ne odustajemo, niti ćemo zbog naše djece ikad! Pa i kad ne ide, onda glavom kroz zid - odlučna je Dijana.

Udruga sada čeka da se riješi papirologija po pitanju novog prostora (bivše škverske ambulante) za koju su i Grad Split i Brodosplit odustali od sudskog spora, kako bi Anđeli konačno bili na jednom mjestu, a ne kao do sad, dislocirani po Splitu.

Uz to, čekaju i Splitsko-dalmatinsku županiju da riješi svoj dio koji se tiče velikog, regionalnog, rehabilitacijskog centra u Dugopolju. To je projekt od velike važnosti za cijelu Hrvatsku, a na njega čekaju već desetljeće.

Vjeruju da će se to sve pokrenuti u narednim mjesecima, a kad se pokrene, onda ih tek čeka ogroman posao.

- Moja poruka za kraj je zapravo za sve, a ne samo za osobe s invaliditetom: nikad ne odustajte, jer netko od gore vidi to sve, vuče konce i igra se - zaključila je Dijana Aničić svoju priču.