Filmski kritičar In-Portala, i sam slijepa osoba, predstavlja serije koje su po njegovu sudu obilježile tzv. zlatno doba televizije

Iako je u povijesti američke televizijske produkcije postojalo razdoblje koje se nazivalo zlatnim dobom, pravim globalnim zlatnim dobom možemo nazvati razdoblje u zadnjih 15-ak godina. Pritom, posebno mislim na zlatno doba TV dramskih serija. Početak i kraj toga razdoblja obilježavaju dva datuma; 10. siječnja 1999. kada je prikazana prva epizoda  Sopranosa i 29. rujna 2013., dana kada su svi živi brujali o posljednjoj epizodi Breaking bada (Na putu prema dolje).

Zlatno doba TV-a

Čak se i jedan kolumnist Jutarnjeg lista hvalio ilegalnim radnjama kako bi među prvima pogledao epizodu. Kako je jugoslavenska nogometna liga imala Crvenu zvezdu, Dinamo, Hajduk i Partizan, a Trash metal Antrax, Megadeath, Metallicu i Slayer, bio bi red da i naše zlatno doba TV-a ima i svoju veliku četvorku. Uz navedene Sopranose i Na putu  prema dolje, svoja sigurna mjesta u velikoj četvorci čvrsto drže i The Wire (Žica) i Mad men (Momci s Madisona). Bilo je i drugih odličnih serija u ovom razdoblju, ali se ove četiri smatraju najboljima i to bez istinske konkurencije. Jasno da će biti onih koji će naći ozbiljnih zamjerki nekoj od ovih serija, a bit će i drugih koji će izvlačiti svoje favorite kao što su Deadwood, Six Feet Under (Dva metra pod zemljom) i sl. O ukusima se mora raspravljati, ali kritičarski konsenzus oko vrhunskosti ovih četiriju serija je toliko univerzalan da se njihovo mjesto u velikoj četvorci mora uzeti zdravo za gotovo. Zajedničke osobine svih ovih serija su: artistička ambicioznost, provokativnost, orginalnost, autentičnost, nelinearna naracija, intelektualna nabijenost i što je posebno važno, velika gledanost  po cijelom svijetu. O kakvom obujmu genijalnog TV programa se radi, pokazat će nam malo matematike. Govorimo o 6 sezona  Sopranosa, 6 sezona Momaka s Madisona, 5 sezona Žice i 5 sezona Na putu prema dolje. Riječ je o oko 14838 minuta, odnosno oko 250  sati televizijskog programa koji od svoga gledatelja očekuje da ipak uključi mozak. S tim da nas, kao šećer na kraju, očekuje još 14 epizoda Momaka s Madisona podijeljenih u dvije sezone.

Simultana intimnost televizije

Posebnost je televizije kao medija njezina simultana intimnost jer se TV nalazi u našim dnevnim sobama, a opet i univerzalnost jer se TV nalazi u dnevnim sobama gotovo svih ljudi. Baš zbog toga ljudi su skloni TV programima pristupati osobnije nego prema drugim umjetničkim formama – evo, dočekali smo da o TV programu  govorimo kao oumjetničkoj formi. Ljudi stvaraju lojalnost prema serijama i omiljenim ili omraženim likovima pa su voljni ući u vrlo temperamentne rasprave koje obavezno slijede poslije svake epizode. Kako smo naveli, naše četiri serije su "grecale" malo dublje od površine tako da i rasprave vezane uz njih ne bi smjele biti površne. Ovdje se ne usudim ući u priču koja je od serija iz velike četvorke uistinu najbolja jer bi tek ta rasprava izazvala pravo čerupanje i možebitne raskide dugogodišnjih prijateljstava, a zapravo i nemam neku pametnu argumentaciju u korist određene serije. Svaka integralno zauzima svoje zasluženo mjesto na vrhu.

U prošlim sam svojim tekstovima naglasio TV serije kao vrlo pristupačan medij slijepim gledateljima, a iz do sada napisanog razvidno je da nemam nekih kritičarskih zamjerki ovim serijama. Svima onima koji nisu gledali koju od ovih serija poručujem da obavezno isprave taj "hendikep". Serije se s lakoćom prate uz vremenom sve manju pomoć naratora, ali je društvo jako dobrodošlo baš zbog poticajnih rasprava koje slijede. Zapravo, jedina otegotna okolnost, iz sljepačke perspektive, da se pronaći kod serije Žica. Pri uživanju u ovoj krasotici će vam netko morati čitati dijaloge jer je engleski kojim govore likovi, zbog baltimorskog slenga i hiperrealnosti, prilično nerazumljiv i nerazgovjetan.

Moja top lista serija

Sopranosi (HBO)

Za one rijetke koji ne znaju, serija se vrti oko mafijaškog bossa Tonija Soprana kojega nenadmašno glumi, od nedavno pokojni, James Gandolfinni. Pratimo njegove očajničke pokušaje da izbalansira  poslovni (čitaj naručena ubojstva i slični zločini) i privatni (čitaj sukob tradicionalnog i modernog u američko-talijanskoj familiji) život. Autor ovog američkog klasika je David Chase, a uz Gandolfinija briljiraju Lorraine Bracco kao njegova ne samo psihijatrica i Edie Falco kao njegova supruga Carmela.   

Žica (HBO)
Ovo televizihjsko čudo autora Davida Simona ispred je ostalih članova velike četvorke po zahtjevnosti i ambicioznosti. Simonov mokumentaristički pristup precizno i duboko rastvara sve defektnosti modernog urbanog života. Svih pet sezona je smješteno u Baltimoru, ali grad može biti bilo koji drugi jer se Žica bavi odnosom pojedinca i institucija kroz čije odnose moći pojedinac pokušava graditi moralne zakone i stvarati fikciju slobode. Serija je stvorila tako lojalnu fan bazu da se ona može mjeriti sa svojevrsnom sekularnim kultom. Treba se moći usuditi reći na glas da ti Žica i nije baš sjela. Poručujem onima kojima nije sjela da se potrude jače, a onima kojima je i previše sjela da malo ohlade. Ipak je to samo fikcija.
Momci s Madisona (AMC)

Ono po čemu su, po mome mišljenju, Momci za dlaku ispred ostale tri serije jest jedinstvena paleta likova od kojih bar desetak zaslužuju vlastiti spin-off. Jasno, centralni lik je Don Draper (Jon Han), marketinški genije, nepopravljivi ženskar, i zapravo prilično nesnađeni lik koji pokušava broditi uz istinskog glavnog  junaka, a to su američke šezdesete. Autor Matthew Weiner je savršeno rekonstruirao to prijelomno razdoblje,  koristeći sve njegove mijene kao pokratača radnje.     

Momci s Madisona jedina su serija od velike četvorke koja nije još gotova. Mnogi smatraju da bi ju to moglo koštati i da će nadolazeće dvije sezone naškoditi perfektnosti dosadašnjeg opusa. Bumo videli. Ostaje nam se nadati.

Na putu prema dolje (AMC)
Čak i oni koji nisu pogledali niti jednu epizodu mogli su primjetiti halabuku koja se podigla prije nekoliko dana. Čisto da utješim one koji ne znaju o čemu se radi. Ljudi, prašina se podigla za konjem koji je to i zaslužio. Od ostalih članova velike četvorke Na putu prema dolje, točnije autor Vince Gilligan,  je najviše mučio svoje likove i gledatelje sa škripcima u koje ih dovodio. Nisu rijetki koji su robovali onoj „ajmo još samo jednu epizodu“ i tako odgledali sate i sate ove serije u komadu. Cijela priča se vrtila oko srednjoškolskog profesora kemije Waltera Whitea (Bryan Cranston) koji saznavši da boluje od terminalnog raka pluća odlučuje krenuti na put prema dolje i početi proizvoditi i prodavati metaamfetamine kako bi osigurao financijsku sigurnost svojoj obitelji prije nego umre. Sve to jasno bez njihova znanja. Imam neki osjećaj da će Na putu prema dolje, dugoročno gledajući, imati razmjerno slabiji kulturarni utjecaj od ostalih članova velike četvorke. To je samo moj osjećaj i ništa ne umanjuje kvalitetu same serije. Dapače, ona se i razlikuje u bitnome od ostalih, a to ju možda čini, prema tom aspektu, i kvalitetnijom. Govorim o tome kako se serije odnose prema moralu. Na putu prema dolje je jedina od ove četiri koja, u kontekstu modernog TV-a, prilično subverzivno jasno  postavlja crtu između dobra i zla. Likovi iz ostale tri serije su produkti i žrtve svoje okoline. Njihove postupke u bitnome određuju obitelj, posao, socijalna okolina sa svojim etičkim zakonima ili povijesno razdoblje. Walter White je naprotiv svjesno odlučio biti loš, lošiji i sve gori, a što je najbolje, mi kao gledatelji cijelo vrijeme drukamo za njega.
To bi bilo to o serijama koje su do sada obilježile i postavile nove standarde u 21. stoljeću. Kako će se stvar dalje razvijati i kuda plovi  ovaj brod tek će se vidjeti.

Branimir Šutalo

Objavljeno: 05.10.2013